петак, 09. октобар 2015.



Tvoje i moje...




Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega vidjenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon medjunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor izmedju Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji izmedju mora i nizina kao pjesnik izmedju dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju izmedju gumna i tijeska za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu medju dlanovima u hladovini Svetih Kedrova, zaboravivši sve osim Boga i sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći,
kad mrak ublažava čistoća snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i rasprave,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj Libanon jesu maske, tudje misli i prijevara,
Moj je Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski spis, 
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviñenoga i vjeruje da je to san.
Tvaj je Libanon namrgodjen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što midi na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se odcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti odcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rodjene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno. Oni dršću zarom i svečeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi. Sumnjičavost je njihov zapovjednik a luka im pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Europi nije pećina zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi medju sobom, ali slabi i nijemi medju Europljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: »Oslobadjamo se svojega starog dušmanina«, dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi dok je ne oćute usvojim džepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: »On je samo sablast što hoda po svijetu prividjenja.«
Oni su poput robova koji, zato što su im zardjali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga medju njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda
ili čista i svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga medju njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!

Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrezivači loze koji tiješte groždje i prave dobro vino, očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu, Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje, Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove stihove, To su oni, koji, bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima
postignuća da im krase čela; Oni se prilagodjavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dodju;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva, Oni kroče krupnim koracima ka istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti?
Vjeruješ li ti da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuju vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima Libanona vredniji od blebetanja tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav. Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.




(Halil Dzubran; Prorok)











Нема коментара:

Постави коментар