NEŠTO DRUGO...








  Fragment iz knjige 
~Rečnik srodnih sanskrtskih i srpskih reči~

/ Branislava  Božinović /





TV— "dijalog" povodom najnovijeg mondualizma, izmedju predstavnika zabrinutog policentričnog i bezbrižnog monocentričnog sveta.
PITANJA koja bi trebalo da budu zbunjujuća, jer odražavaju zabrinutost, postavlja policentrično - nacentrirani predstavnik. ODGOVORE daje monocentrično - nacentrirani predstavnik koji drčnošću teži da zabrinutost pretvori u neopreznost.

 





PITANJE: Dobar dan! Kako ste?
ODGOVOR: "Good morning." Mnogo bolje nego vi! "Thank you." 

PITANJE: Šta mislite o mondijalizmu? 
ODGOVOR: Šta da mislim osim da se može samo mondijalistički misliti! 

PITANJE: Zar ne mislite da je takvo mišljenje jednostrano? ODGOVOR: Varate se ako mislite da ima dvostranih i, nedaj bože, višestranih. Svako je jednostrano, pa, prema tome, mondijalističko; čim bude "practicaly" postalo mondijalističko, biće svestrano, mislim svetski - svestrano, iz jednog centra na sve strane sveta, namenjeno celom svetu. 

PITANJE: Šta je cilj mondijalizma? 
ODGOVOR: Pljačka i preraspodela plena u korist bogataša. Ne svih, razume se, zna se kojih. Zašto me to pitate? Pa mi ništa nismo krili otkad smo se na planeti pojavili. Zna se ko je počeo prvi da pravi velike pare, Rotšildi, Rokfeleri i tako to, pa ko zna neka pravi, ko ne zna, nek'se besi! 

PITANJE: Zar pljačka nije ponašanje koje smo pripisivali varvarima? 
ODGOVOR: Samo mi njih ne spominjite! Upravo sam dobio zadatak da civilizujem varvare, mada sam sa varvarstvom lično raščistio čim sam pročitao prvi deo biblije, Adama Smita, Darvina i Marksov kapitalizam. Varvari su oni koji ne znaju da prave pare i da upravljaju svetom. Marketing i menadžering čuda čine, "don't they?" Mnogo sam čitao, treba biti umereniji, posvetiti se ti-viu. Zahvaljujući njemu, mi smo se, evo, sreli, što nam se putem knjiga nikada ne bi moglo dogoditi. Ah! Umalo da zaboravim na internet; s njim se naprosto utapate u veliki, šareni svet; ne znate više ni ko ste ni šta ste, pravi mondijalizam, zar ne? "Don't you?!!" Niste još! Ma šta kažete! E, sad ste me načisto razočarali, takoreći od samog početka! (Policentrični predstavnik uzvratio je "oduševljenjem" od samog početka, pa je gadno zasmrdelo na kozirjev sir i na opoziciono ovče mleko) 

PITANJE: Šta činiti sa demokratskom idejom vladavine većine nad manjinom? 
ODGOVOR: Prvi put čujem! Odakle vam ta ideja? Ako je u pitanju nekakva antička bolest, ne treba brinuti zbog recidiva. Javljaju se, javljaju, pa na kraju nestaju. Zauvek! Pazite! 

PITANJE: Odakle crpite toliko samopouzdanje? 
ODGOVOR: Iz mondijalističke ideologije, bolje reći doktrine ili, ako baš hoćete, iz dogme, a ako nećete, moraćete! 

PITANJE: Hvala na obaveštenju. Kako je ideologija nastala? ODGOVOR: Prostim sabiranjem odabranih biblijskih ideja o grehu i kazni, o jednom bogu celog čovečanstva, sa isključivim pravom kažnjavanja pomoću tekovina naučno-tehničko-tehnološkog progresa, "you know, I hope", sa podvučenim naglaskom na ubijanje, razaranje i uništavanje. 

PITANJE: Da li se pri izboru grešilo? 
ODGOVOR: Bože sačuvaj! Mi smo nepogrešivi jer smo pragmatični. Pragmatizam je, znate i sami, naš najveći doprinos religijsko -filozofskoj misli ovog bednog čovečanstva, bez nas, razume se, nadam se da ste razumeli, mada mi je rečeno da dolazite iz nekakvog antipragmatično-smotanog sveta.. Pragmatizam mobiliše! Ko god nije mobilisan, ostao je demobilisan, skrajnut izvan glavnih biznis -tokova i strujanja, praćakajući se u plićaku i mutljagu nasleñene barice. Mi smo pozvani da izvršimo svetsku mobilizaciju, na daljinu, daljinskim i mobilnim. Dovoñenje robova iz Afrike nije popularno još od čiča Tomine kolibe. U meduvremenu, razvili smo "very good" nove metode. Počinjemo sa isporukama oružja i stvaranjem haosa, završimo sa ulaganjem kapitala i izvlačenjem profita. "That's all!" 

PITANJE: Osećate li grižu savesti pred bogom, istorijom i čovečanstvom, jer su vas pragmatizam i protestantizam (i još koješta na "p" ) odveli u kolonijalizam? 
ODGOVOR: "Not at all!" Pa znate, valjda, da reč koju ste upotrebili potiče od kolonijalne robe. Mi ne tražimo ništa više od kontrole svetskog tržišta, daljinski, bez boravka meñu varvarima. Druženje sa divljacima, crnci u državi, i tako to, organizovani kriminal i drogiranje da bi sami sebe istrebili, sve to košta, "could be very bad, you know, didn't you?"

PITANJE: Vi ste hrišćanin. Zar blaga vest ne upućuje na milosrñe i praštanje? 
ODGOVOR: Koješta! To je bila i ostala uteha za slabe! Zar niste čuli za Ničea? Šteta što taj nije nas bolje poznavao, jer bi ibermenša još bolje formulisao. Njegovu teoriju, s posebnim osvrtom na Jehovu i na Darvina, zdušno koristimo prilikom kloniranja. Nema kod nas trte-mrte. Sve je naučno! I filozofski! I bihevioristički! Drugim rečima, do bola i do daske humano! Ojačali smo, učeći se kako se dolazi na vlast i kako se osvaja svet od cara Konstantina i kralja Davida, od katoličkih kraljeva i kraljice Ibi, od hrišćanskih misionara i od papa lično. Mnogo ih je. Ne mogu svih da se setim, ali znam da su vrlo informativni, kažu "šta" i kažu "kako". Većina je proglašena za svece, mada mi ne pucamo tako daleko. Nažalost, oseća se tržišna nestašica kontinenata za osvajanje (čujem da je kod nekih u pitanju šećer i zejtin), resursi su iscrpivi, mi mnogo trošimo, pa smo hteli-ne hteli kaubojskog konja morali zaokrenuti unatraške. Ispred konja ide si-en-en da svet upozori na naš mondijalisdčki stav: manipulišeš, izmanipulišeš pa zezneš, a ako ne izmanipulišeš, bombarduješ. Ako ste, kojim slučajem, srpskog porekla: "did you make up your mind? A?" ("I don't mind do you mind", vajka se preneraženi predstavnik i baca diskretan pogled na improvizovani upitnik. Priseća se da je imao nešto vrlo važno da pita. Setio se!) 

PITANJE: Šta mislite o onom delu sveta koji sebe naziva pravoslavnim hrišćanima? 
ODGOVOR: Mislite na one što su donedavno dizali sopstvene svetinje u vazduh? Prava kornjača, verujte, eto vam moje metafore. Vekovima drži glavu u oklopu i gubi vreme. Izgubili su silno vreme i pogotovo "last century". U oklopu sanjaju kako da proñu kroz iglene uši u carstvo nebesko. Istorijske promašaje pravdaju širinom duše. Koješta! Hrišćanski i, uopšte, istočnjački misticizam! Mogli su biti dvostruki kornjačin oklop, štit Istoka prema Zapadu i štit - prepreka našem drangnahostenu. Da je nama onolika 19 zemlja još jedanput, onoliki resursi i onakav geografski položaj, videlo bi se još jedanput šla mi umemo. Druga Amerika, Evroazijska Amerika, spojena Amerika, Amerika oko celog globa, ceo svet Amerika. Zato smo izazvali naprsline na oklopu bez zrna baruta, verujte, samo "money, money". Hristocentrizam za centriranje sveta, usput izražavajući zabrinutost, bez sile, nema šanse! "Third Rome", ha, ha! 

PITANJE: Mislite li da će ići lako sa zatiranjem religija. One su najstarije društvene institucije širom planete? 
ODGOVOR: "Don't worry!", to je najlakše. Izazvaćemo ratove izmeñu religija i time iscrpsti ionako drevnošću istrošene Azijate. Što se iskustva tiče, tu smo nenadmašni. Zamislite samo više silom nego milom metode širenja hrišćanstva, pa cilj opravdava sredstvo, samo ako je sredstvo efikasno, pa papsko iskustvo, sve čisti modijalizam i humanistička renesansa. Zasad se služimo najmlañim i najfanatičnijim islamom. Izvanredno su talentovani za terorizam, mada i sa njima imamo nekih problema. Nikako da izmirimo zakonitu Saru i robinjicu Agaru. Što se naše duhovne snage tiče, mi nju crpemo iz našeg skorojevićstva. Nismo opterećeni onim što se drugima u istoriji dogañalo. Naša istorija je počela u apsani, zato toliko insistiramo na našoj slobodi i bezbednosti, da nas svet ne bi opet pohapsio. Likove slobodarskih deklaratora iskesali smo u steni. Veći su od mnogobožačkih idola i od faraona Ramzesa, mada smo u proseku manje pismeni od prosečnog Egipćanina, pa se njihova i naša idolatrija ne mogu tretirati kao posledice iste vrste primitivizma. Ukinućemo mondijalizmom sva sveta mesta, osim svete stene sa našim svetim predsednicima, zbog profita od turizma i od hadžiluka. 

PITANJE: Da li je mondijalizam zaista nova ideja, spasonosna za spas čovečanstva? 
ODGOVOR: Pa, vidite, on je, na neki način, prošireni monoteizam, ne mislim duhovno, nego teritorijalno, ono o čemu je hrišćanstvo od nastanka sanjalo, pa će mu se san onako usput, uz američki, konačno ostvariti. Jedan bog, bez problematičnih vernika. Što se ideja tiče, naše je mišljenje da je mnogo bolje biti bezidejan, umesto sebe zaluñivati obiljem ideja. Ono čoveka čini neodlučnim. Možda je duh sa idejama bogatiji, mada, koliko ja mogu da vidim, i nama i većini sveta stalo je do neprofitabilnih ideja koliko do lanjskog snega. Mi smo sa malo duha i nekoliko tričavih ideja kreirali nešto malo vrlo propulzivne kulture. Zar ne vidite da se ona munjevito raširila širom planete? Prilepčiva je, poput side! 

PITANJE: Kako nameravate da prevaziñete otpore koji će nastati od dubokih razlika u kulturnom nasleñu? 
ODGOVOR: Mi ne ronimo u dubine, osim ako su u pitanju nafta i antički ćupovi. Mi smo više za plićak i silu. Uzmite na primer, Indijance. Morali smo ih ubijati. Ne može se tek tako i besplatno dospeti u hrišćanski svet odabranih. Što Hristos u Kusku liči na Indijanca, nije ništa drugo do potvrda naše verske i rasne tolerantnosti. Uostalom, te rulje crvenih i crnih ne bi ni bile vredne spomena da nisu dale sjajan povod za snimanje besmrtnih filmova. Setite se samo Skarlet O'Hara, pa Džon Vejn. Ja, lično, preferiram Vejna i Divlji Zapad, mada sam po prirodi pitom poput državnog sekretara. ali, suprotnosti se privlače; šta se tu može, osim ukidanja suprotnosti uništavanjem, a mene i sekretara odlikovati Nobelovom nagradom za mir i ljudska prava. 

PITANJE: Po mome mišljenju i pod uslovom da u vašem društvu smem da mislim trebalo bi biti oprezan sa Azijom. U pitanju su najstarije i najstrpljivije kulture? 
ODGOVOR: Tačno ste uočili, samo se smeškaju, pa čovek nikad ne zna šta mu misle. Smeškanje, a ovamo... tek, iz čista mira! Ali, mi se ne trudimo da upoznamo njihove zamumuljene i zakukuljene kulture. Verujte, poznavanjem vas mogu najpre zbuniti, a zatim pridobiti. Imaju neku neprozirnu harizmu, koju mi, istaknuto prozirni, preziremo. U toku je kompjuterska simulacija po novom i tajnom metodu. "You know", dosad ste mogli nešto da maksimizirate samo ako ste prethodno nešto drugo minimizirali. Prokletstvo zatvorenih sistema! Zato smo se još više zatvorili da bi druge što više otvorili. Logiku smo prevazišli nelogičnim metodama. Maksimiziramo našu dobit i tuñe gubitke, odjedanput. Šta kažete? A! Još kad biste znali ko rukovodi simulacijama i optimizacijama, sve sam simulant do simulanta, ne biste ni 20 za trenutak posunmjali u uspeh, odmah biste se predali, bolje reći, prema nama otvorili! "Great!" A! Šta kažete? "How do you do?" 
ODGOVOR policentričnog: Više "grave" nego "great". NASTAVAK monocentričnog: Što god mi drugom radimo sve je "very grave" vodi pravo u "grave". Uostalom, ja sam vas, reda radi, pitao. Mi se ne bavimo tuñim odgovorima na naša pitanja. 

PITANJE: Kako zamišljate novi svet posle pobede mondijalizma? -postavi predstavnik poslednje i ključno pitanje. 
ODGOVOR: Šta ja imam da zamišljam kad je sve već smišljeno. Biće to pravi raj na zemlji, verujte. Antologijsko delo Holivuda, biblija uživo. Nema razlika, nema sporenja zbog razlika, kraj istorije, čemu filozofija, večna moderna, bez prefiksa i sufiksa. Posredovani um posredovaćemo mnogostruko, ako treba pet puta, deset puta, iks - na - en - puta, svemoćna informatika u rukama moćnika! Da li je ikada na planeti bilo toliko pozitivnosti na gomili. Smirićemo mi razigrani ljudski um, nemilo prebijanje izmedu nemila i nedraga, sve će njemu biti jasno, milo em drago. Videćete! Bili živi (što je malo teže), pa videli (ko preživi). 

PITANJE: Kako ćete znati da ste u tome uspeli? - ne izdrža predstavnik. 
ODGOVOR: Upravo je u realizaciji grandiozni projekat još grandioznijeg encefalografa. Svakoj svesti biće nesvesno dostupan pristup na sveopštu svest. Znaćemo da smo uspeli kad se na ekranu džina, umesto gore - dole i levo - desno batrganja, bude pojavila idealna prava linija. Zar jednakost i pravda nisu iskonska čežnja čovečanstva. E, pa, želeli ste, slušajte. Budite poslušni. Imate li nešto protiv? 

ODGOVOR policentričnog: Imao bih, ali nisam siguran da ćete shvatiti! 
NASTAVAK monocentričnog: Ja nisam tu gde jesam da bih shvatao. Imate li još neko glupo pitanje? 

ODGOVOR policentričnog : Nemam, hvala! POZIV monocentričnog: Dodjite nam opet u projekat mondijalizma. Biće novih rešenja. Naumni smo da mondijalizam proširimo na univerzum, ako treba, ratom protiv zvezda. 
ODGOVOR policentričnog: Neka, hvala - reče, pokupi trake sa najnovijim otkrovenjem i ode, da se više nikad ne vrati. UČTIVOST monocentričnog: Stvamo, nema na čemu - reče, ne misleći tako, i ode na sastanak sa sekretarom, pa s njom na modnu reviju kusih i razvrcanih modela bogato ukrašenih simboličnim broševima. 

Interviju je zabeležio zavidan uspeh i naišao na širok odjek u svetskoj javnosti. Zabeležena je izvesna zabrinutost izvesnih i izvesno repliciranje neizvesnih, mada se ništa ozbiljnije nije dogodilo. Sve je ostalo po starom, samo malo neozbiljnije i još opasnije.











MILOST ILI  NEŠTO DRUGO...?

Preuzeto sa;
/Univerzalni Život – “Svatko umire za sebe”/  






EU sada uvodi obavezno doniranje organa poslije smrti, što proizvodi ogromnu patnju umirućima, koje umjetno drže na životu s raznim aparatima sve dok se organ ne uzme.
EU zahtijeva da svi ljudi budu donori organa, što znači da žele svim ljudima nanositi neviđene patnje, čak i nakon fizičke smrti – pri čemu su oni svjesni da ljudi nemaju pojma da će doživljavati užasne patnje. Svatko mora sam za sebe podnijeti osobni zahtjev da ne želi biti donor – samo tako se može zaustaviti taj luđački cirkus iživljavanja Demonske Države nad ljudima i dušama.



~Nekada se nisu radile “obdukcije” i otimačine unutarnjih organa, nego se puštalo dušu da na miru napusti fizičko tijelo.Kakav horor se događa kod obdukcije i zašto liječnici to rade po nalogu Demonske Države vidi se iz  narednog teksta:

“Liječnik potvrđuje smrt čovjeka kad se moždane struje više ne mogu mjeriti i kad liječnik više ne može utvrditi strujanje daha. Unatoč tome taj čovjek može još danima biti na životu, jer fine zaostale struje iz duše koje su životna snaga i koje još teku preko informacijske vrpce umirućem – što se svakako grubim instrumentima koje liječnik upotrebljava ne može izmjeriti, dakle registrirati – daju takozvanom mrtvacu mogućnost da još opaža to što se događa oko njega. Umirući se tada naravno više ne može javiti jer još postojeća duševna energija, ujedno i životna snaga u čovjeku nije za to dostatna.
Srebrna vrpca, informacijska vrpca, kao što je rečeno, također je vodič bolova. Svaki je bol, također iz duše, informacija tijelu. Umire li čovjek npr. od neke bolesti koja mu je prouzročila velike bolove, a duša se još nije potpuno oslobodila tijela, tada je moguće da umirući, kojeg je liječnik već proglasio mrtvim, preko informacijske vrpce, vodiča bolova, može još osjećati bol, a da prividno umrli nije u stanju dati znak. Ako se zatim na tijelu poduzimaju zahvati kao npr. obdukcija ili čak uzimanje organa, tada čovjek kojem se to događa, preko vodiča bolova, informacijske vrpce, može bolno primiti obdukciju ili čak uzimanje organa. On neizrecivo pati.
Upravo postupak uzimanja organa doživljava prividno umrli, jer tijelo proglašenoga mrtvim pri uzimanju organa ne smije biti potpuno mrtvo, jer bi inače oduzeti organ ne bi bio više medicinski-kirurški upotrebljiv. Njegovo se tijelo održava na „životu“ preko aparata za održavanje života. Ti postupci, premda se izvršavaju umjetnim sredstvima, ipak vežu dušu za njeno tijelo, što znači da informacijska vrpca koja među ostalim, kako je rečeno, sprovodi bolove, još opskrbljuje umirućeg sa životnom snagom. Prividno umrli može još misliti i čuvstvovati, ali se više ne može kretati. On ima nezamislive bolove, ali se ne može više javiti niti se više braniti. Ta je užasna situacija nažalost prečesto gorka i bolna stvarnost.
Oduzeti organ posjeduje dakle još životne snage – on živi, kao što je zacijelo i predviđeno s medicinske strane. U organu su informacije čovjeka proglašenog mrtvim. Te informacije obilježavaju dani organ; to je vibracija davatelja. Ako se sada taj organ presadi u drugo tijelo, ono ne može prihvatiti vibraciju „davatelja“ koja je živa u organu, zato jer je davatelj živio u sasvim drugoj svijesti od primatelja, jer čovjekova je svijest sastavljena od odgovarajućih sadržaja njegovih čuvstava, osjećaja, misli, riječi i postupaka; ona nije podudarna sa sviješću bilo kojeg drugog čovjeka.
Primatelj organa ima dakle potpuno drugu svijest. Zbog toga su, s jedne strane, dvije različite razine titranja, tako da tijelo primatelja nastoji odbaciti njemu tuđi organ. S druge strane, moguće je da duša sada umrlog davatelja preko svog organa, danog organa, koji je u drugom čovjeku, djeluje preko njegove svijesti – ukoliko njena karakterna struktura ispunjava pretpostavke za to. To može značiti da primatelj preuzima dijelove programa davatelja i time automatski doživljava promjenu svijesti.
Slično doživljava onaj koji je proglašen mrtvim kod pokopa njegovog tijela ili kod spaljivanja. Ako se informacijska vrpca koja sprovodi i bolove i povezuje dušu i tijelo, nije potpuno odvojila od umirućeg, tada takozvani mrtvac koji se spaljuje ili pokapa doživljava slične užase kao kod uzimanja organa. Kod ukopa prividno umrlog spopada paničan strah od zagušivanja, kod spaljivanja on osjeća dijelom velike bolove od spaljivanja. Držanje tijela proglašenog mrtvim od strane liječnika u krematoriju do spaljivanja na temperaturi blizu točke smrzavanja, za dušu vezanu za materiju povezano je isto tako s neizrecivim, tjeskobnim strahovima, mukama i čuvstvima bespomoćne izloženosti."

Netko će pomisliti: „U to ne vjerujem“ ili „To je scenarij strave.“ Možemo izreći to oboje, da u to ne vjerujemo ili da je to scenarij strave. Ali jedno bismo trebali imati na umu: Da ne vidimo većinu toga što se odigrava iza kulisa našega materijalnog svijeta. I osim toga: Tko će iznijeti protudokaz? Ovdje imamo izjavu protiv izjave. Nitko ne može drugome dokazati da je to tako ili da to nije tako.
Kako kaže Mali princ?
Samo se srcem vidi dobro.”





SUKOB VRSTA


Sukob vrsta je najveći, najviši i najrazornija katastrofa koju je zemlja ikada videla još od ledenog doba. Osim toga ona ide u nepovrat. To je sve ljudskom rukom stvoreno. Ni jedna druga vrsta na zemlji ne veruje ljudskoj vrsti. Ovaj nedostatak poverenja između naše vrste i drugih vrsta je alarmantan i osakaćuje naše postojanje na zemlji. Sa našim bezosećajnim životnim obrascima, stvorili smo tako široka polja nepoverenja između sebe i drugih vrsta na zemlji. Svaki čovek koji hoda zemljom je odgovoran za sukob vrsta. To je nasleđena kletva. Ovo narušavanje poverenja je počelo otprilike u isto vreme kada i odomaćivanje i uzgajanje životinja na farmi na način koji je prešao etičke granice. Zbog nedostatka osetljivosti, spustili smo vibracijske nivoe površine zemlje. Narušili smo sklad vibracijske ravni između drugih vrsta i čoveka. To isto važi i za kopno i za more. Stavili smo svoje prste svuda. Odvajanje sklada vibracijskih nivoa koji se mogu razumeti samo čulima izvan uobičajenih pet, je nepopravljivo u bliskoj budućnosti. Možda će biti potrebno nekoliko života da bi se to postiglo, ako je ikako moguće. Druga opcija je rekonstrukcija nakon demoliranja. To je zemljin izbor, na osnovu stanja u kom se nalazi. Zemlja koristi prirodne katastrofe da bi vratila ravnotežu i utrla put ponovnom stvaranju. Sami smo to tražili.

Umerena pasivnost je dobra, ako se pasivnost zasniva na svesnosti. Pasivnost sa svesnošću se može nazvati i strpljenje.
Ne zavaravajte se. Nisu svi ljudi u istoj vibracijskoj ravni. Postoje visoke i niske ravni delovanja među ljudima. Možemo da vidimo i razaranje koje iz toga proističe u svetu. Političke filozofije koje su dovele do ljudskih masakara su jasan znak različitosti operativnog nivoa. Svako živo biće koje živi na zemlji ima svoju frekvenciju. Međutim, sve vrste osim ljudske koriste svoje urođene veštine a ne spoljašnje predmete da bi manevrisale na zemlji. Samo ljudi sakate, manipulišu i bezobzirno uništavaju bića drugih vrsta. Pošto ne “osećamo” dovoljno, padamo od pohlepe za zadovoljstvima.

Čovek večno traži sreću. Čovek traga za unutrašnjim mirom i tišinom. Vredno radi na tome. Mnogo puta, teret predaka i teret društvene karme mu odlažu kretanje. On čezne za savršenstvom. Ipak postoji odlaganje. U međuvremenu, um pravi haos. Um poredi, kritikuje, osuđuje i otuđuje čoveka od sebe samog, a kamoli od svojih vodiča; oslanja se na propale koncepte – često nasleđene, uskladištene u umu od pamtiveka. Na putu evolucije čoveka dok ne ugleda svetlost istine ima puno prepreka. Mnoge prepreke stvara čovek sam a mnoge stekne u svetu.




(Shinji Ihara)



Kada su životinje počele da se koriste kao hrana, uzgajaju, hrane i ubijaju radi ljudskog hira za ukusom, izgubili smo kontrolu nad vlastitom savešću. Izgubili smo kontrolu nad sobom. Kada ubijemo bilo koje biće, kada odbijemo pravo bilo kojim bićima da postoje ili dele s nama prostor, mi činimo prekršaj narušavajući poverenje. Svako biće ima svoj karakter, svest. Svako biće je kao ljudi, osim što je druge vrste. Ista prava na zemlji. Ali, danas, ni jedna vrsta ne veruje ljudskim bićima. Kada ih uzgajamo, hranimo i ubijamo, poverenje koje su stvorili prema nama se takođe ubija. One osećaju da smo dobri kada ih hranimo na vreme. One nas počnu voleti bezuslovno. Tada, kada shvate da je ova ljubav bila sebična, samo radi njihovog mesa, one oslobađaju mnogo negativnih vibracija u atmosferu. Osećaju se prevareno, izdano i uginu slomljenog srca. Neću ponavljati o strašnom bolu koji druge vrste doživljavaju na našim kolektivnim farmama, o kojima sam pisao u svojim ranijim blogovima. Ali, pošto čovek sputava kretanje drugih bića radi svoje koristi, i pošto bezosećajno istrebljuje bića drugih vrsta radi svojih zadovoljstava iz hira, mi već aktivno učestvujemo u ratu vrsta. Možda ćemo imati lažni osećaj da smo mi ti koji pobeđujemo u ovom ratu kada ih bezobzirno ubijamo, ali nesreće se stalno beleže u svesti ove platforme zvane zemlja. Zemlja bi mogla da izabere da potpuno uništi i zbriše ugnjetavača sa lica zemlje. Svaki vrisak bola ostaje kao vibracija na zemlji. Sve je zabeleženo.


Sukob vrsta uništava vibracijski nivo zemlje. Milioni životinja i ari okruženja se uništavaju svakog momenta. To je otuđilo čoveka a dosudiće i ljudskoj vrsti. Nesvesne navike u ishrani, nesvesni obrasci navika i nesvesno ili emocionalno življenje izolovalo je čoveka od samog sebe. Toliko toga je već uništeno u unutrašnjem i spoljašnjem svetu. Rane unutrašnjeg sveta se odražavaju u spoljašnjem svetu, a rane u spoljašnjem svetu se odražavaju kao ljudske bolesti.
Rat vrsta je u direktnoj vezi sa našim trenutnim stanjem nemira, anarhije i manjka ravnoteže. To se svakim danom povećava. Prirodne katastrofe su proistekle iz promene vibracijskog nivoa. Žrtvovanje vrsta utiče na mase. Nemir koji postoji u vazduhu čini da ljudski rod nailazi na još više prepreka u svom traganju za istinom. Jedan od ključnih razloga za naše agonije, žalosti i depresije je promena vibracijskog nivoa uzrokovana ratom vrsta. Ovo je tihi rat. Mnogi čak i ne shvataju da takav rat uopšte i postoji. Kada odemo u prodavnice i vidimo ili kupujemo mesne proizvode upakovane u atraktivne ambalaže, mi teško da uviđamo da potrošači tih proizvoda u stvari sponzorišu rat vrsta. Što je veća potražnja, to je više nesreća. Sva bića koja se ubiju radi ljudske koristi nisu bezlična. Imala su karakter, konstituciju i volju da žive baš kao i ljudi. Imala su takođe i pravo da dele zemlju sa ljudima. Osećaju se isto kao što su se ljudi osećali za vreme holokausta ili Pol Potovog režima. Osećaj je isti. Neizbežna smrt! Bespomoćnost! Pomireni sa sudbinom! Suze! bol! i Bespomoćna predaja! Svako biće svake vrste koje ugine svakog dana se ovako oseća. Verujte mi.



Ako zemlja treba da bude bolje mesto za ljude i druge vrste da bi mirno živeli, onda koegzistencija mora da postane istina. To treba da se zasniva na poštovanju. Postoji sklad između svih drugih vrsta osim čoveka. Jelen razume i uvažava glad lava. I jedan iz klana se može čak i da žrtvuje svoj život da bi spasio ostale i poštovao sklad vrsta. Lav ne ubija radi zadovoljstva. Otuda, postoji predvidljivost koju druga vrsta razume. Dok u slučaju ljudske vrste, mi ubijamo, zarobljavamo, mučimo i sakatimo životinje radi svojih sadističkih zadovoljstava. Gajenje životinja radi “lova” i kontrolisana zaštita ljudske vrste tako što se naprednom tehnologijom smanjuje životinjska populacija, predstavljaju znake manjka svesti. Priroda ima svoj sopstveni efikasni sistem regulacije. Lavovi i jeleni imaju različite obrasce razmnožavanja, obrasce rasta i stilova života uključujući i apetit. Trava raste brže i životinje koje opstaju na njoj, održavaju je podšišanom. Kada populacija jelena naraste, lavovi ih kontrolišu, i tako dalje i tako dalje. Kada se ljudi razmnožavaju, nema osetljivosti. Oni se previše namnože i preuzimaju svet drugih vrsta tako što ih prethodno unište. Tako, manjak truda u pogledu koegzistencije je razdvojio ljudsku vrstu od svih drugih vrsta. A betonske džungle koje smo stvorili radis sebe samih nas čak i otuđuju od svoje sopstvene vrste.


Sukob vrsta igra veliku ulogu u psihosomatskim bolestima koje doživljavamo svakog dana. Strašne muke i boli čovečanstva nose teret naših zločina prema drugim vrstama. Moramo toga biti svesni. Rat vrsta je najveća katastrofa koju je čovečanstvo oslobodilo na zemlji, dolaskom tehnološkog doba. Osvajanja koja je čovek dostigao su sve spoljašnja i bezvredna. On nije osvojio ništa iznutra i propustio je da prepozna da je jedina stvar na svetu vredna osvajanja unutrašnji prostor. Nije trošio vreme da bi izgradio polje unutrašnjeg mira, umesto toga je uništio šume, staništa miliona bića i napravio terene za golf radi svog hobija. Manjak svesnosti pogađa čovečanstvo i nastaviće da ga pogađa.
Moramo da uradimo sve što je u našoj moći da vratimo poverenje između vrsta. Treba da se ponovo ujedinimo i povežemo. Treba da vratimo mirnu koegzistenciju zasnovanu na poštovanju i skladu.
Sklad. To je ključ. Unutrašnji sklad. A da bi postigle unutrašnji sklad, sve vrste treba da koegzistiraju. Priroda treba da ostane netaknuta. Život treba da cveta prirodno. Inače, očekujte nesreće, unutra i spolja. Ne volim da zvučim zloslutno, ali to je istina. To se dešava. Dešavaće se sve više narednih godina. Neminovno će doći do razaranja. Budite toga svesni.


S Ljubavlju uvek
Mohandji



(Mohandji wordpewss)









Urgentnost Ravnoteže




-U Karantinu-Paklu-Zatvoru, kao zatvorenom sistemu, koji je pod Entropijom, pojačava se haos, a akteri (mi) unutar njega enormno energetski iscrpljuju. Možda je Entropija mera preko koje se bogovi-Vladari-Paraziti sa Viših Nivoa Postojanja ili kroz neke cikluse koji su deo Višeg Plana pokušavaju navesti da nešto promene, u sebi, u svom delovanju, u svom vladanju. Budući da se energetski pritisci samo pojačavaju, „od ta posla ništa“, oni su očito rešeni da po cenu propasti istrajavaju na svom surovo parazitskom kursu (surovo parazitski kurs, može on biti i evolucionistički, ali u njihovom-našem slučaju daleko smo od toga).
Nezavisno od pravih razloga zbog kojih nas je snašla Entropija, kristalno nam je jasno energetsko iscrpljivanje, osećamo ga i na svojoj koži i u duši. Mera ili režim na koji je mudro da pređemo je – Hibernacija, kao kod životinja, koje snađu izuzetno nepovoljni životni uslovi.Hibernacija znači URGENTNOST RAVNOTEŽE, podizanje Ravnoteže na rang svetog i urgentnog načela, za uslove u kojima smo.
Urgentnost Ravnoteže znači urgentnost ŠTO VIŠE OPUŠTANJA. Bolesničko ležanje je iz više razloga idealno, ali – dovoljno je efektivan i bilo koji drugi vid PRIRODNOG OPUŠTANJA.  Sedeti i gledati u zid, u nebo, itd, uz čaj ili bez njega, takođe je vid prirodnog opuštanja. Znamo da su Indijanci satima sedeli i gledali u logorsku vatru. Nešto su pri tom svakako intuitivno sledili.

Idealno bi bilo da u uslovima Hibernacije imamo 50% naprezanja + 50% opuštanja. Da se ne lažemo, u postojećim paklenim uslovima niko ne može sebi da priušti takav režim, ali bar nastojanje da se što više približimo tom obrascu je svakako moguće; a borba za 50% + 50% je cilj koji nam je jedan od primarnih.
Što znači: ODBACIVATI SVE SUVIŠNO! Suvišne aktivnosti, suvišna interesovanja, suvišne priče, itd. Korisnije je sat vremena provesti uz gledanje u zid (bolesničko ležanje je idealno), podrazumeva se da to dolazi uz sate iznuđenog energetskog iscrpljivanja, nego sat vremena čitati sve i svašta od tobožnje duhovne literature (jer literatura postojeće-stare duhovne paradigme za date uslove je tobožnja, dokazuje se to sve jasnije iz dana u dan) ili sat vremena gledati televiziju, pričati sa susedima o nekim besmislicama, itd. Što kaže monah Rafailo: „Bolje ti je prevrtati se s boka na bok, nego čitati ono što ti nije korisno za dušu“.
Ili: aktivnosti. Da li je neophodno baš sve što nam se čini da u vremenu van tzv. radnog vremena moramo da uradimo? Ili možemo i te kako lako probrati i odustati od onoga što nam baš nije neophodno? Neka se svako sam preispita. Sada je svaki erg Energije dragocen, uz tolike iznuđene aktivnosti i posvećivanja pažnje, i na poslu, i van njega, u porodici – u neravnotežu je tako lako, neosetno lako zapasti. A sa neravnotežom tako lako, neosetno lako kreću svi gadni višnji uticaji, gužvanje misli, provociranje teških emocija, itd.


Dakle, Entropija trese, ali NAIZGLED ne sve nas podjednako!

Ima onih nas kojima je znan faktor Ravnoteže, intuitivno ili eksplicitno, pa se za nju borimo, koliko možemo i kako znamo i umemo.
Ima onih nas koji ne hajemo za Ravnotežu, ali imamo sreće, da grdnog i čudnog crnohumornog paradoksa: preko zdravstvenih problema i sudbinskih udaraca i blokada bivamo zakočeni i slamani, sve zato da ne arčimo Energiju koju nemamo, tj. preko onoga što imamo na raspolaganju.
I ima onih nas, bez dileme dominantnih u čovečanstvu, za koje kao da Entropija uopšte ne postoji, kao da uopšte ne deluje, koji su puni Energije, elana, koji BESNE I DIVLJAJU, bukvalno i prenosno, od napunjenosti Energijom. To su i domeni bukvalne agresivnosti, i domeni ambicija preko kojih se nemilice troše hiljade i milioni „kubika“ Energije.
NAŽALOST, OVAKVI DANAS DELUJU KAO NAJJAČI I NAJNORMALNIJI!
Deluju onima koji nisu upućeni u tajnovite dubine našeg duha i našeg funkcionisanja na dubljim nivoima. NE MOŽE DA BUDE NORMALNO DA NEKO BUDE PUN ENERGIJE U VREME KADA ENTROPIJA TRESE ZEMLJU, kada se proste činjenice u vezi sa tim mogu naći na svakom koraku van bilo kakvog bavljenja duhovnošću!
Treba najpre uočiti na šta se troši Energija takvih, suludo danas energizovanih: NA ILUZIJU, NA ILUZIJE, na iluzorne ciljeve i vrednosti, dakle, NE NA EVOLUCIONISTIČKE ciljeve i vrednosti.
Enigma njihove energizovanosti, Entropiji u prkos.
Možda u ovom slučaju ima nekih osnova Lazarovljev koncept: OVI, OVAKVI, TROŠE ENERGIJU IZ SVOJE BUDUĆNOSTI, i iz budućnosti svojih potomaka. Energetska iscrpljenost ili kolaps dovode vremenom, u toku jedne ili više inkarnacija: a) ili do bolesti, što je deficit veći, to su jače i teže bolesti u pitanju; b) ili do sudbinskih udaraca, opet snaga potresa zavisi od energetske dubioze.
Zamislimo da neko ima određeni energetski resurs na raspolaganju za razdoblje od svoje 30. do 50. godine. Ako tu Energiju troši približno URAVNOTEŽENO, u pedesetoj ostaje zdrav u vitalan. Međutim, on može da SAGOREVA u angažovanju, te taj energetski resurs da potroši već u 40. godini. I potom zalazi u dubiozu. Onda dolaze najpre bolesti da ga na fizičkom planu „opomenu“, itd. Ponešto iz ovog koncepta je naučno potvrđeno, u smislu mnogih psihosomatskih i fizičkih smetnji i oboljenja za koje je medicinski konstatovana uzročnost u ritmu življenja čija je dominanta enormno angažovanje, „sagorevanje“ u angažovanju.
Na drugoj strani: nema osoba koje su doživele duboku starost i pri tom sačuvale zavidnu vitalnost, a KOJE SU „SAGOREVALE“ U RADU. Rad – svakako, ali – u mudroj Ravnoteži (koja se može i intuitvno slediti, eto još jednog dokaza da neke duhovne komponente nisu samo ekskluziva onih koji se bave duhovnošću).
Dakle, oni koji su u današnje vreme puni snage i Energije, koji sagorevaju u svojim interesovanjima i angažovanjima – U ERI ENTROPIJE MOGU TROŠITI SAMO ENERGIJU KOJU NEMAJU NA RAČUNU. Odakle je skidaju – još ne znamo tačno, ali – niti im se treba diviti, niti biti u njihovoj koži.-



/Preuzeto sa  sajta: -Pomozimo sebi-

https://kuthumimanu.wordpress.com/













-Od koga smo postali-
   / Dr. Ernst Muldašev/


Analizirajuci informacije o životu Lemurijanaca i Atlantiđana može se reći da je suština drevn1h znanja ovladavanje psihičkom energijom. Ljudska duša, kao proizvod suptilnog sveta, ima ogroromne neostvarene mogućnosti. Sa određnim  stepenom pozdanja  može se tvrditi da su drevni ljudi u većoj meri od nas vladali energijom  suptilnog sveta, tj. psihičkom  enerijom.
Energija suptilnog  sveta nisu samo telepatska i hipnotička dejstva, to su i novi metod1  lečenja  bolesti i  delovanje na gravitaciju (prenos teških predmeta..), novi principi  vazduhoplovstva itd, itd.. Ali suština ovladavanja psihičkon1 energijornm ima  jednu principijelnu nijansu - za to su potrebni: svetla duša i  svetle misli misli.Takva je, kako mi izgleda,osnovna zakonomernost oblika života u suptilnom svetu.
Kao potvrdu za ovo navešću primer iz knjige V.Megrea (Anastasija", 1997., Str. 17-43) U kojoj  autor opisuje neobičnu sibirsku  devojku Anasrasiju, koja sve vreme ž1v1 u ćumi.  Ta devojka ima ,i mnoštvo telepatskih i hipnotičkih moći, razume jezik živonja, po hladnom vremenu može da ide bez odeće, vidi prošlost i budučnost. Na pitanje 0 izvoru svojih neobičnih sposobnosti odgovara da iste  takve sposobnosti ima svaki čovek, ali da bi se one ostvarile potrebna je čistota misli, a čovekova psihička moć zavisi od svetlih osećanja.
Izrazi "svetla osećanja", "čista duša" na prv1 pogled izgledaju nekako mutno romantični. Ali, hajde da se prisetimo da je za ulazak u duboki samadi isto tako potrebno "pročistiti dušu", tj. osloboditi se  negativno zakrivljenih torzionih polja. Rezultat pročišćenja  duše je , neverovatan - ljudsko telo stiče sposobnost da se očuva ž1vo  hiljadama i milionima godina.




 





Jedina konstanta je-promena.
Ljudsko razumevanje je uvek u tranziciji.





                                                                        
((
(Takesada Matsutani )


     




  Matrica – Tomislav Budak




“Amerika? To je pet ili šest muškaraca koji su milijunima bijednika koji žive u zemljama koje se zovu Amerika ukrali pare…, ukradenim novcem platili su ulazak naoružanih bijednika u Irak, tamo dnevno zarađuju nekoliko milijuna dolara kradući naftu i ubijajući nevine…” Gledano s duhovnog stanovišta, svijet u kojem živimo nije jedini postojeći svijet, a ne spada niti u najsuptilniju razinu postojanja. Iz tog razloga neki znanstvenici, umjetnici, mistici i filozofi tvrde da je svijet u kojem živimo iluzoran. U njihove argumente, između ostalog, spada činjenica da je materija samo prividno čvrsta. Ukoliko je promatramo pod jakim mikroskopom, otkrivamo da materiju sačinjavaju atomi koji se sastoje od jezgre te elektrona koji kruže oko nje. Udaljenost između elektrona i jezgre je velika – jezgru možemo doživjeti kao zrno prašine na podu, a prvi je elektron od jezgre udaljen kao zrno prašine na stropu. Između jezgre i elektrona nalazi se ogroman prazan prostor ili takozvana “tamna materija” pa bismo mogli reći da je atomska struktura prije šuplja nego solidna. Slijedeći argument tiče se odnosa između materije, energije i svijesti. Naime, materija ima masu, a masa je jednaka energiji. Ako je masa ništa drugo do energija, onda možemo otići i korak dalje pa reći što suvremena znanost kaže o porijeklu energije – ona je u stvari ništa drugo nego svijest. To znači da svijest prethodi i energiji i materiji te da svijest, u konačnici, stvara i pokreće materiju. Svijet je stoga proizvod svijesti i zato iluzoran jer ako svijest može kreirati i rekreirati pojavni svijet, onda materijalni svijet ne može biti niti čvrst niti realan. A to pak znači da bi procesi kao što su materijalizacija ili dematerijalizacija, slobodno kretanje kroz materiju (“prolazak kroz zidove”) potencijalno bili mogući. Neki ljudi, ne samo istočnjaci ili kršćanski sveci, tvrde da su imali takvo iskustvo – suvremeni duhovni istraživač Stuart Wilde u svojoj knjizi “The Prayers and Contemplations of God’s Gladiators” tvrdi da je jednom prilikom prošao kroz zidove hotelske sobe. On smatra da je stvar u zaustavljanju vremena – ukoliko je netko u stanju utišati unutarnji dijalog i deidentificirati se od vremena kao procesa, tada se materija pred njime jednostavno raspada, odnosno postaje fluidna i transparentna te je stoga moguće prolaziti kroz zidove. Prostor i vrijeme zajedno tvore takozvani “prostorno-vremenski kontinuum” – zato ako utječemo na percepciju vremena istovremeno ćemo utjecati i na percepciju prostora. Kako svijest stvara prostor i vrijeme, tako je svijest u mogućnosti i rastvoriti prostor i vrijeme.

Svijest je, dakle, zajednički nazivnik pojavnom i ne-pojavnom svijetu. Ukoliko ga percipiramo na određen način svijet se doima čvrstim, materijalnim, solidnim i nepromjenjivim. No, ukoliko ga promatramo sa sasvim drugačijeg stupnja percepcije, svijet postaje fluidan, daleko od bilo kakve čvrstoće ili solidnosti. Iza čvrstoće ili fluidnosti pojavnog svijeta leži svijet svijesti, odnosno svijet Jednosti. Takav svijet mistici smatraju jedinim realnim svijetom, a materijalni svijet smatraju iluzijom. Što bi onda bila “realnost”? Kut gledanja. Ako je promatramo na određen način, neka realnost postaje realnija od druge, a ako promijenimo kut gledanja, tada ta druga realnost postaje realnijom od prve. Ako postojanje promatramo direktno iz Jedinstva, tada sve što nije Jedinstvo postaje iluzija. S obzirom da je svijet Jedinstva ipak primaran i vječan, a materijalni svijet sekundaran i prolazan, tako je on u odnosu na svijet Jedinstva iluzoran. A takvu iluziju oblikuje ništa drugo do naša percepcija. Svijet je ono što mi mislimo da jest, odnosno ono što odaberemo percipirati. Ako odemo i korak dalje, svijet možemo sagledati kao vlastitu projekciju. Naime, jedan od osnovnih postulata suvremene psihospiritualne znanosti jest da čovjek sam kreira svoju realnost. Ukoliko uzmemo u obzir navedenu činjenicu da svijest utječe na materiju, ovo svakako jest istina – svijet nalikuje na hologram koji nastaje kao posljedica naše projekcije.

Međutim, postoje velike razlike između ljudi kad je o sposobnosti kreiranja vlastite realnosti riječ. Naime, neki su ljudi u stanju brzo rastvoriti određenu realnost i kreirati novu, a neki – čak i uz maksimalan trud – to ne mogu postići toliko lako niti toliko brzo. Ja bih navedeni postulat nadopunio tvrdnjom da što je čovjek cjelovitiji i pročišćeniji, lakše i brže kreira svoju realnost – od svakodnevnih potreba pa sve do prolaska kroz zidove. Necjelovita osoba u daleko manjoj mjeri kreira svoju realnost jer nema kontakt s punim potencijalom koji u sebi nosi, sa svojim multidimenzionalnim kozmičkim bićem koje obično zovemo Dušom te sa beskrajnim morem energije/svijesti koje obično zovemo Duhom, Bogom ili Istinom. Kako takva osoba ne kreira sama vlastiti život, tako ona, svjesno ili nesvjesno, dozvoljava da joj život kreira – netko drugi. Ona se može nastojati izvući optuživanjem sudbine za svoju neostvarenost, ali u životu jedne necjelovite osobe malo je misterije – ona je podložna vrlo jasnim uzročno-posljedičnim mehanizmima i njeni su problemi uglavnom posljedica nemogućnosti da djeluje iz sebe, da ima jasne ciljeve i sama donosi odluke.

No, na ovome svijetu živi velika količina ljudi koja jedva čeka da se u njihovu mrežu upeca netko tko nije u stanju samostalno kreirati vlastitu realnost. Oni će s radošću takvoj osobi iskreirati život, ali takva je kreacija uglavnom specifičnog karaktera – njome manipulativna osoba (grupa osoba ili sustav) želi necjelovitu osobu, na ovaj ili onaj način, učiniti vlastitim robom. Tijekom dugih tisućljeća postojanja života na Zemlji, manipulativna je manjina – obično obrazovanija i bogatija, ali moralno nakazna, činila i još uvijek čini sve što je u njenoj moći da manje bogata i neuka većina radi za nju. Niti takva manjinska “elita” ne spada u kategoriju cjelovitih bića – ona samo ima moć utemeljenu na bezosjećajnosti i beskrupuloznosti, odnosno na dobrim “vezama” s destruktivnim izvorima moći. Takva elita ima znanje, ali ono nema temelj u emotivnoj i duhovnoj zrelosti, već u izrazito primitivnim egoističnim porivima.

Dakle, čvrstoća i objektivnost materijalnog svijeta upitne su, a u skladu s novim otkrićima fizike i psihospiritualne znanosti, čovjek sam kreira vlastiti život čak i onda kada to ne čini svjesno. On ili sam koristi svoje kreativne potencijale ili dozvoljava drugima da koriste njegovu energiju za ostvarenje njihovih ciljeva. Čovjek obično ne upotrebljava svoje potencijale zato jer je naučen misliti da ih niti nema, odnosno da je on jedno grešno biće koje sebe mora držati na uzdi. Zna se i tko ga je tome naučio – onaj kome treba radna snaga niskog stupnja svijesti. Stoga se vladajuća manjina koristi i manipulacijom percepcijskih, odnosno komunikacijskih procesa koji se odvijaju između objekata manifestiranog univerzuma kako bi nametnula svoju sliku realnosti. Naime, iako je danas jako moderno govoriti kako je svijet iluzija samo zato što struktura svijeta u kojem živimo nije čvrsta, za jedno materijalno biće – sve dok postoji u materijalnom obliku – svijet jest svojevrsna realnost. Zvijezde i planete jesu realnost, čovjek jest realnost, biljni i životinjski svjetovi jesu realnost. Ako se zadržimo na činjenici da svijet jest realnost, tada je također činjenica da se čovjek i sva ostala bića, a također i predmeti, nalaze se u svojevrsnom međuodnosu. Između objekata koji nastanjuju pojavni svijet odigravaju se određeni procesi koji čine suštinu onoga što zovemo život. Stoga bismo život, na određen način, mogli protumačiti kao proces koji se odigrava između manje ili više čvrstih objekata, odnosno živih bića međusobno te materije koja ih okružuje.

Međutim, takvi se životni procesi mogu značajno razlikovati. Postoje procesi koji su po svojoj prirodi konstruktivni, ali postoje i oni koji su destruktivni. Postoje procesi koji omogućuju razvoj i rast, evoluciju i ekspanziju, ali postoje i procesi druge vrste. Svijet je, naime, realan, ali procesi koji se odvijaju između objekata materijalnog svijeta mogu biti ili u službi razvoja svijesti, ili u službi ograničenja, sputavanja i gušenja svijesti. Ukoliko je percepcija životnih procesa pod nečijom kontrolom, tada su i sami životni procesi kontrolirani. Da bi ostali kontrolirani, tvorci kontrole moraju kreirati takvo vjerovanje prema kojem nema nikakve kontrole. Ukoliko čovjek misli da je slobodan, ali su njegova percepcija, ponašanje i rad u stvari kontrolirani, tada čovjek ne živi optimalno, već postaje uhvaćen u mrežu iluzija, danas popularno zvanu Matrica, ili na enegleskom – “The Matrix”, prema poznatom filmu braće Wachowski koji se metaforički bavi upravo navedenom temom. Ako malo trezvenije sagledamo svijet u kojem živimo, čini se da umjesto da njegov život bude utemeljen na razvoju, evoluciji i ekspanziji svijesti, čovjek živi unutar percepcijskog sustava koji ga unazađuje, ograničava i sputava, a ponekad (u današnje doba sve više) i ubija. Takva se svjetska Matrica s vremenom pretvara u neku vrst svjesnog bića čiji opstanak postaje važniji od čovjekovog. Matrica se tada počinje ponašati kao umjetna inteligencija, kao kompjutor koji je postao previše moćan te želi preuzeti potpunu kontrolu nad sobom i nad svojim programerima.

Premda ovakva ideja nekome može zvučati samo kao još jedna nerealna “teorija zavjere”, život na Zemlji treba sagledati kroz objektivne pokazatelje pa onda donositi zaključke. Naime, sve religije i duhovne škole, ali i svi ljudi s malo zdrave pameti, slažu se s činjenicom da je svijet, iako posjeduje potencijal da bude savršen, ipak nesavršen. Objašnjenja koja religije i duhovne škole nude za ovakvu činjenicu razlikuju se, kao što se razlikuju i rješenja koja daju. Jednako kao i svijet, nesavršen je i čovjek. Navodno stvoren na Božju sliku i priliku, čovjek je danas daleko od svoje savršenosti. I sam je život patnja jer sve se životne forme hrane jedne drugima i time prolaze kroz iskustva boli, straha i smrti te je priroda života prije predatorska, okrutna i nemilosrdna, nego podržavajuća. Tu su i prirodne katastrofe – potresi, poplave, požari, vulkanske erupcije, tajfuni ili suše – koje donose novu količinu smrti i patnje. Pored toga, svijetom odavno ne vladaju ljudi koji žele napredak, pravdu, istinu i dobrobit, već očigledno cijede i uništavaju planetu zbog vlastitih, uskih, primitivnih i sebičnih interesa. Takve osobe čitavo se vrijeme služe svim raspoloživim sredstvima da utječu na našu percepciju i skrenu našu pozornost s onoga što rade. Svoje djelovanje prezentiraju u drugačijem svjetlu, nastojeći zamagliti našu svijest i vlastite manipulacije prikazati kao slijed “slučajnih” događaja. Mnogi ljudi svjesni su ovakvog stanja i osjećaju se kao da žive u lažnom svijetu, utemeljenom na apsurdu i prijevari. Navodna bezuvjetna Božja ljubav slabo je vidljiva u ovakvoj konstrukciji svijeta pa se stoga postavlja pitanje – tko je uopće stvorio pojavni svijet – Bog, ili možda netko drugi?

Većina religija smatra da su ljudi odgovorni (krivi) za nesavršenost svijeta. Takvo tumačenje svakako jest očigledna činjenica – prema Albertu Einsteinu jedina stvar neizmjernija od svemira jest ljudska glupost, a čovjekov odnos prema svijetu prečesto je primitivan i krajnje destruktivan. Međutim, ako je stvoren na Božju sliku i priliku, kako to da je čovjek već samim rođenjem grešan? Ili možda nije stvoren na Božju sliku i priliku? Bibilijska priča o čovjekovom izgonu iz Raja, samo zbog toga što je jeo s “drveta spoznaje”, očigledno osuđuje njegovu znatiželju jer izgleda da je njome moguće uvrijediti, odnosno razljutiti tvorca zvanog “Jahve”, prema svome ponašanju očito osvetoljubivog i okrutnog Boga. U Knjizi Postanka Bog se ponaša prije kao zli tiranin nego kao utjelovljenje bezuvjetne ljubavi. Nakon što je stvorio Adama, Bog ga postavlja u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. I daje mu zapovijed koja glasi: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, sigurno ćeš umrijeti!” Zatim Bog stvara Adamu ženu po imenu Eva jer smatra da “nije dobro da je čovjek sam”, ali Eva uskoro bude nagovorena od zmije – najlukavije od svih životinja u edenskom vrtu – da ipak jede plod sa središnjeg stabla u vrtu, drveta spoznaje dobra i zla. Zmija za Evu (ali i za mene jer da sam bio tamo učinio bih isto) ima dovoljno snažne argumente – “onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Adam je, nagovoren od Eve, također jeo s drveta spoznaje i u trenutku kada ga otkriva, Bog se pretvara u biće koje prema apsolutno svim karakteristikama nalikuje na zle vladare, tiranine ili crne čarobnjake. On proklinje zmiju, Adama i Evu, proklinje zemlju, utemeljuje patrijahalni odnos te život i rad ljudi pretvara u ropski. Da ne bi bilo zabune, citirat ću riječi dobroga Boga, izvora milosrđa i bezuvjetne ljubavi, koji svoje dobre želje započinje sa zmijom:

“Kad si to učinila,
prokleta bila među svim
životinjama
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojega i roda
njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.”
A ženi reče:
“Trudnoći tvojoj muke ću umnožit,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodarit nad tobom.”

A čovjeku reče:”Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo:

Zemlja neka je zbog tebe prokleta:
s trudom ćeš se od nje hraniti
sveg vijeka svog!
Rađat će ti trnjem i korovom,
a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti
dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje si uzet bio –
prah si, u prah ćeš se i vratit.”

Što reći na ovo nego – krasno! Samo zbog njegove želje za znanjem Bog čovjeka osuđuje ni manje ni više nego na vječnu patnju, na težak rad kojim će se “u znoju lica svoga” boriti za obični fiziološki opstanak ili na rađanje u teškim mukama. No, tada Bog nastavlja:

“Evo, čovjek postade kao jedan od nas (?!?op.a.) – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navjeke! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da stražare nad stazom koja vodi k stablu života.” Dakle, pored silne ljubomore (jer ne može i čovjek sada jesti sa stabla života i živjeti navjeke – to mogu samo oni), Bog (ili bogovi) izbacuje čovjeka iz rajskog vrta te postavljaju stražu. Ako biblijsku priču ne odbacimo kao besmislenu smatrajući da je riječ samo o bajci ili nerealnom mitu te uzmemo u obzir da u ovakvoj verziji postanka ima kakve-takve istine, tada se postavlja pitanje – kakav je to Bog koji se tako strahovito osvećuje ljudima samo zato što su željeli znanje? Zašto zmija o Bogu govori u množini i zašto Bog kaže da nakon što je jeo s drveta spoznaje “čovjek postade jedan od – nas”? O kome je ovdje riječ – o Bogu ili bogovima? Ako je riječ o bogovima, tko su oni? Da li stari sumerski tekstovi koji govore o vanzemaljskim civilizacijama koje su prije nekoliko stotina tisuća godina genetskim inžinjeringom kreirale čovjeka kako bi za njih radio u afričkim rudnicima mogu imati nekakve veze s ovakvom verzijom postanka? U takvoj verziji svakako bi bilo poželjno da čovjek kao rob i radnik nije osviješteno biće. I na kraju, ako je čovjek nesavršen, što onda reći o Bogu koji se ponaša kao baba koja proklinje i baca uroke? I tko je onda kriv za nesavršenost svijeta, da li čovjek čiji je jedini grijeh želja za znanjem ili možda i Bog koji u ovoj verziji postanka više nalikuje na lika iz Mike Meyersovih parodija filmova o Jamesu Bondu – na grotesknog negativca iz “Austina Powersa” pod imenom “Doctor Evil”, negoli na mudro biće koje zrači bezuvjetnu podršku, razumijevanje i prihvaćanje.

No, osim onoga koje nude “mainstream” religije, postoje i alternativna tumačenja postanka svijeta u kojem živimo. I u njima se sila koja vlada ljudima, odnosno sila koja je stvorila materijalni svijet prikazuje u jednako negativnom svjetlu, ali puno direktnije nego u Bibliji. Jedno od zanimljivijih takvih tumačenja iznosi Carlos Castaneda u svojoj knjizi “Orlov dar”. Kroz usta svojeg učitelja Don Juana, Castaneda govori o takozvanom “pravilu Naguala” – drevnom znanju koje objašnjava samu suštinu i strukturu “ratništva”, koje za Don Juana i vračeve drevnog Meksika predstavlja odnos prema životu koji treba preuzeti osoba na duhovnom putu. Evo što kaže Don Juan:

“Sila koja vlada sudbinom svih živih bića naziva se Orao, ne stoga što je to zaista orao ili ima nešto zajedničko s orlom, već zato što se vidovnjaku prikazuje kao nemjerljiv ugljenocrni orao, uspravna držanja baš poput orla, što visinom dotiče beskraj.

Dok vidovnjak zuri u tamu koja je Orao, četiri plamena svjetla otkrivaju izgled Orla. Prvi plamen, koji je poput vijka munje, pomaže vidovnjaku nazrijeti obrise Orlova tijela. Postoje komadići bjeline koji izgledaju kao orlovo perje i kandže. Drugi plamen munje otkriva lepršavu tamu što je nalik na orlova krila, a rađa vjetar. Uz treći plamen munje vidovnjak opaža pronicavo, neljudsko oko. A četvrti i posljednji plamen otkriva što Orao radi.

Orao proždire svijet svih bića koja su tren prije živjela na Zemlji, a sada mrtva lebde prema Orlovu kljunu, poput beskrajnog roja krijesnica, da sretnu svoga vlasnika, zbog koga su nekoć živjela. Orao razmrsuje te sićušne plamičke, ravna ih, baš kao što štavljač navlači kožu, a zatim ih jede; jer te svijesti su Orlova hrana.

Orao, ta sila koja vlada sudbinama svih živih bića, odražava podjednako i istovremeno sva ta živa bića. Prema tome, čovjek se ne može moliti Orlu, tražiti blagonaklonost, nadati se milosti. Ljudski dio Orla isuviše je beznačajan da bi pokrenuo cjelinu.”

Što reći o ovakvom viđenju, ako ga, kao dobri i tolerantni kršćani, odmah ne odbacimo kao herezu? Može li starozavjetni Jahve biti sila koju Don Juan zove Orlom? Takva sila, očigledno, nije nimalo blagonaklona čovjeku – ona njime vlada, a nakon smrti hrani se njegovom sviješću. I ovdje nema niti naznake da je biće koje stvara čovjeka imalo milosrdno – tvorac svijeta je nemilosrdni vladar koji, jednako kao i Jahve koji je prognao čovjeka iz raja, bića koja je stvorio drži u svojevrsnoj tamnici.

Pored Castanedinog, evo i gnostičkog tumačenja postanka koje je također puno suptilnije od biblijskog. Naime, prema Gnosticima – ranim kršćanima koji su zbog “hereze” bili nemilosrdno progonjeni od strane tada službenih religija – postoji Pravi Bog i lažni bog. U svome članku “The Quest For Spiritual Freedom – The Gnostic Worldview” autor Stephan A. Hoeller kaže da je prema gnosticima Pravi Bog iznad svih kreiranih univerzuma i nije kreirao ništa na način na koji se riječ “kreiranje” obično shvaća. On (ona ili ono) “emanira” (zrači) supstancu od koje je stvoren svijet i koja ispunjava sve svjetove – vidljive i nevidljive. Pravi se Bog može doživjeti kao Punina (“pleroma”) pa bismo stoga, na određen način, mogli reći da je sve Bog, jer je sve ispunjeno Božjom supstancom. Temeljni gnostički mitovi imaju brojne varijacije, ali svi govore i o postojanju takozvanih “Eona”, božanskih posrednika koji egzistiraju između istinskog Boga i našeg svijeta. Oni, zajedno sa istinskim Bogom, obuhvaćaju sferu Punine gdje manifestiraju svoj puni božanski potencijal.

Jedno od eonskih bića, koje nosi ime Sophia (“Mudrost”), od velike je važnosti za gnostički svjetonazor. Tijekom svojih putovanja kroz različite aspekte plerome, Sophia je iz same sebe počela emanirati jednu nesavršenu svijest, biće koje je kasnije postalo kreatorom materijalnog i psihičkog svijeta, stvorenog prema njegovoj nesavršenoj prirodi. To biće, nesvjesno svojeg porijekla, umislilo je da je ono jedini i apsolutni Bog. S obzirom da je svijet stvorio iz već postojeće božanske esencije i pretvorio je u najrazličitije oblike, to su biće gnostici prozvali “Demijurg” ili polu-tvorac. Stoga postoji autentična polovica, istinska božanska komponenta unutar Kreacije, ali ona nije prepoznata od polu-tvorca te njegovih namjesnika – “Arhona” ili vladara. Dakle, postoje aspekti izvorne božanske esencije projicirani toliko daleko od svojeg izvora da su u međuvremenu prošli promjene kojima su se udaljili od izvorne esencije. Baš kao i svaki primitivac, oni misle da osim njih i njihove realnosti ništa drugo ne postoji.

Ukoliko se vratimo na Castanedinog orla, zanimljivo je da se orao nalazi na većini svjetskih grbova – od grbova plemićkih obitelji, zatim na većini državnih grbova pa sve do znakova pojedinih državnih organizacija, najčešće policije i tajnih službi. Očigledno je, dakle, da postoji mogućnost da je svijet stvorila sila koju Castaneda zove Orao, Biblija Jahve, a gnostici Demijurg. Ako je svijet stvorio takav Bog, onda je on stvoren na njegovu nepotpunu, lažnu sliku i (ne)priliku. Ovakvo tumačenje oslobađa čovjeka jednog značajnog dijela odgovornosti za vlastitu nesavršenost te za nesavršenost svijeta. Kao i pretjerano autoritativni roditelj, lažni Bog optužuje svoju djecu za nepodopštinu i okrutno ih kažnjava, nesvjestan da, kao i svaki roditelj, on sam snosi veći dio odgovornosti za dječju nepodopštinu. Za dio svojih djela čovjek svakako jest odgovoran – naime, čovjekova reakcija na usađen osjećaj krivnje kojim ga se pokušava kontrolirati često nije konstruktivna pa u svojem nastojanju da se otrese, pobjegne i oslobodi takvog neprirodnog osjećaja čovjek često čini djela koja podliježu karmičkom zakonu, odnosno nisu etična. Za takva djela čovjek jest kriv, odnosno odgovoran, ali ga se ne može optuživati da je već i samom svojom prirodom grešan. Stoga je moguće da za prvobitni “izgon iz raja” nije odgovoran čovjek, već nesavršeni polu-tvorac koji ne želi da ljudi stečenim znanjem postanu svjesniji od njega. Ukoliko trezveno sagledamo današnju globalnu situaciju, čini se da upravo takav ljubomorni, osvetoljubivi, okrutni i zastrašujući Bog, zajedno sa svojim međudimenzionalnim, astralnim pomagačima (Arhonima) te zemaljskim namjesnicima – sebičnim poslovnim moćnicima i političarima te manipulativnim religijskim dužnosnicima – u ovome trenutku vlada svijetom. Lažni Bog stvorio je sustav normi, morala i pravila kako bi ljude držao u pokornosti. Svijet je pretvoren u svojevrsnu tamnicu istine, a ljudi su naučeni da kontroliraju jedni druge. S lažnim Bogom sve na ovoj planeti postaje lažno – znanstvenici ubijaju znanje, pravnici pravdu, svećenici uništavaju duhovnost, a liječnici zdravlje. A Orao nas, kao superiorna i nedodirljiva kozmička sila, čitavo vrijeme promatra i kontrolira svojim nemilosrdnim “okom iz trokuta” ili vrha piramide. I zato je svijet takav kakav jest, a kako stvari stoje, bit će još i gori, ukoliko se nešto ne poduzme.  

Naime, konačna istina o čovjekovoj izvornoj, božanskoj suštini svakako jest fantastična, ali istina o stanju u kojem se planeta Zemlja danas nalazi sve je samo ne ružičasta. Koristeći astralni svijet ili kolektivno nesvjesno, čini se da lažni bog radi sve što je u njegovoj moći da bi ljude zadržao u stanju hipnotičke nesvjesnosti. Takav lažni bog uvelike nalikuje “Velikom Arhitektu” iz filmske trilogije braće Wachowski. No, braća Wachowski nisu prvi iznijeli mogućnost da je planeta Zemlja tijekom nekoliko zadnjih tisućljeća pretvorena u svojevrsnu energetsku, vibracijsku tamnicu – o toj su temi pisali mnogi autori, od kojih je opsegom i kvalitetom možda najznačajniji britanac Daivd Icke. Ickeova tumačenja posljedice su temeljitog promatranja konkretnih zbivanja koja ukazuju na činjenicu da svijetom vladaju osobe koje ne žele istinski napredak, pravdu, slobodu ili jednakost, već tisućljećima sustavno iza kulisa rade na stvaranju globalnog totalitarnog sustava s jednom svjetskom vladom, jednom monetom, jednom vojskom i mikročipom usađenim u svaku osobu. Ovakav globalni fašizam visoko je sofisticiran – on nema vidljivog tiranina niti je lako uprijeti prstom u bilo koga i optužiti ga za manipulaciju. Tirani su odavno prešli iz vidljivog i otvorenog oblika vlasti u nevidljivi, skriveni oblik, a mase koje vjeruju da su slobodne lako je manipulirati.

Bilo kako bilo, većina ljudi ozbiljno posvećenih duhovnom razvoju ne mogu ne primijetiti da žive u svijetu koji je daleko od idealnog i sebi postavljaju pitanje zašto je tome tako. Mnogi se pod svaku cijenu žele prilagoditi svijetu, “kreativno se ostvariti u svakodnevnom životu”, ali taj će svakodnevni život ubrzo izvesti strateški manevar kojim će pokušati duhovnu osobu uvući nazad u svoje zakonitosti te je uvjeriti da je upravo bavljenje njegovim besmislicama ono što treba raditi. Izuzetno je važno koje se cigarete puše, koji tip mobitela posjeduje, koju marku traperica nosi ili što je učinila neka od osoba bez trunka inteligencije ili talenta u “reality show-u”, besramno nazvanom prema Orwelovom pojmu “Big Brother”. Jako je bitno i što misli crkva, koja se ne oglašava kada djevojčice zaražene AIDS-om (ne svojom krivnjom) ne mogu pronaći školu ili kada političari vrše bezočnu pljačku u privatizaciji, o jednom klaunu zvanom Marylin Manson. Globalna kampanja medija, filmske i glazbene industrije kojom se koriste svjetski vlastodržci kako bi ljude držali u svojevrsnom digitalnom koncentracijskom logoru nastoji nametnuti vrijednosti koje čovjeka drže na razini razmaženog petogodišnjeg djeteta.

Na koji način “Matrica” vlada ljudima? Možda je u svijetu masovne hipnoze ipak najbitnija ucjena vezana uz egzistencijalni strah. Strahom za vlastitu egzistenciju ili za živote vlastite djece lako je moguće prisiliti čak i vrlo inteligentne ljude na suradnju. Suvremeni životni sustavi tako su kreirani da borba za materijalnu egzistenciju za većinu ljudi predstavlja jedini životni sadržaj. Iako duhovni učitelji tvrde da svega ima dovoljno, da je vrlo lako izgraditi tehnologiju kojom je moguće olakšati čovjekove muke i stvoriti mu vrijeme za osobni razvoj, današnjim vlastodršcima to nije u interesu. Obilje znači da čovjek ima mogućnost izbora, a mogućnost izbora čovjeka čini slobodnim. Nasuprot tome, oni žele ovcu koja nema mogućnost izbora i koju će iscijediti do kraja. Stari sumerski tekstovi govore da je nekada, navodno u pretpotopno doba, čovjek živio i po 900 godina, iz očiju mu je sjalo svjetlo, mogao je lebdjeti, materijalizirati i dematerijalizirati, nije se rađao u mukama, a umirao je svjesno i bezbolno. Današnji se čovjek pretvorio u drhturavu, prestrašenu masu koja živi kao u kokošinjcu, a umire jadna i bespomoćna, daveći se u svojim tjelesnim izlučevinama. Egzistencijalni strah toliko paralizira i iscrpljuje čovjeka današnjice da on jednostavno nema vremena baviti se smislom života, odnosno uočiti njegov besmisao i pobuniti se. A to je upravo ono što vlastodržci žele – ovcu koja će raditi ne buneći se, koja će na kraju života za nagradu dobiti ručni sat te koja bi, po mogućnosti, nakon odlaska u penziju trebala čim prije umrijeti kako ne bi previše opterećivala državni proračun.

Dakle, svijet je nesavršen, život je nesavršen te je i čovjek nesavršen. No, takva situacija nije stvorena sama od sebe – svijet je, naime, planirano nesavršen. Stoga je očigledno da postoje vrlo konkretne osobe, udružene u javne ili tajne organizacije kojima je u interesu da svijet bude takav kakav jest i koje ne štede truda i sredstava kako bi doprinijele globalnoj dekadenciji. Ostali sve to pasivno promatraju, poričući očigledno, a neki se od pasivnih promatrača čak pretvaraju u aktivne goniče onih koji u čitavoj farsi ne žele sudjelovati. Naime, vlastodršci su u manjini, oduvijek su i bili. Ostatak svijeta je u većini, ali manjina vrlo vješto vlada većinom. Kako oni to čine? Fizički je nemoguće kontrolirati sve ljude (premda će mikročipovi koje nam uskoro žele usaditi omogućiti ostvarenje i takvog cilja). Upravo zato i ne treba imati fizička sredstva za kontrolu – ljude je potrebno na smrt prestrašiti, na primjer, kreiranjem navodnih terorista koji posjeduju “oružje za masovno uništenje” (koje u jednom Iraku nikad nije pronađeno), treba ih učiniti financijski ovisnima i držati u mentalnom kavezu sastavljenom od moralnih normi. Treba kreirati medije koji će ljudima ponuditi jeftinu zabavu i odvratiti pozornost od istine, a neke od ovaca treba pretvoriti u čuvare. Jednom kad se ljude nauči da kontroliraju jedni druge, tada je moguće posvetiti se mirno svojim (tajnim) planovima i njihovom provođenju u djelo.

Svjetski se vlastodržci, dakle, koriste se najrazličitijim metodama. Pored navedenih, evo što još o nekima od takvih metoda kaže David Icke u svojoj knjizi “Children of the Matrix”. Svjetski moćnici čine, između ostalog, slijedeće:”
sistematski uništavaju ili skrivaju što je moguće više drevnog znanja, jer ono sadrži razumijevanje o tome tko mi jesmo i koja je istinska priroda života;
po cijelom svijetu otimaju predmete, istraživanja i otkrića o drevnom skrivenom znanju, kako bi osigurali da ne bude nađeno ništa što bi moglo otkriti istinu o našoj prirodi i porijeklu te, ukoliko se pronađe nešto od značaja, potrude se da to nikada ne dođe do javnosti niti da istinska važnost takvog otkrića bude shvaćena;
kreiraju religije kako bi sputali čovječji um, ispunili ga ograničavajućim vjerovanjima i inferiornošću, a ezoterijsko znanje prikazali “zlim”;
kreiraju “znanost” koja priznaje isključivo fizičku realnost, poriče postojanje drugih životnih frekvencija i potiskuje znanje o multidimenzionalnom Jastvu; ovo se postiže nagrađivanjem onih koji se drže “partijske linije” te uništavanjem reputacije onih koji ne;
kreiraju medije kako bi nam nametnuli realnost u koju oni … žele da vjerujemo; kako bi napadali, ismijavali, optuživali ili uništavali bilo koga tko predstavlja prijetnju njihovoj prijevari i iluziji o kojoj ovise;
bombardiraju nas s orgijom tjelesnih podražaja i materijalizma u kojoj se uspjeh mjeri prema onome što posjedujemo, umjesto prema onome što jesmo;
fokusiraju svjetsku pozornost i komunikaciju na fizičke stvari – novac, dobitke na lotu, posjedovanje te promoviraju opsesiju seksom kao tjelesnom, umjesto kao duhovnom iskustvu; seks baziran isključivo na strasti snižava našu frekvenciju zato što je samo tjelesan čin – seksualnost utemeljena na ljubavi podiže našu energetsku frekvenciju jer nas povezuje s unutarnjom iskrom čiste ljubavi;
ispunjavaju našu hranu, piće, lijekove, vakcine, vodu, zrak i elektromagnetski okoliš kemikalijama i frekvencijama dizajniranim s namjerom da se potisne naša sposobnost doživljavanja multidimenzionalnog Jastva te s ciljem blokiranja kanala preko kojih više razine mogu komunicirati s fizičkom;
manipuliraju našom DNK, direktno te drugim sredstvima kako bi prigušili povezanost s višim dimenzijama; plan vezan uz proučavanje genetskog koda, koji nam se prodaje u pozitivnom svjetlu kao način sprečavanja bolesti, ima mnogo zlokobniju pozadinu i motivaciju;
kreiraju ratove i konflikte na svim razinama globalnog društva te osiguravaju financijsku ovisnost i nesposobnost kako bi nas držali u emocionalnim stanjima niskih vibracija kao što su strah, krivnja, gorčina ili frustracija;”

Energetska Matrica planete Zemlje programira se jednako kao što se programira kolektivno nesvjesno. Potrebno je stvoriti kritičnu masu informacija i tada one nastavljaju živjeti vlastiti život neovisno o programeru. Poznata priča o 101 majmunu dobro ilustrira kako se kolektivno nesvjesno programira. Naime, na jednom izoliranom otoku znanstvenici su zabilježili da je specifična vrsta majmuna počela prati voće u potoku prije negoli ga pojede. Na drugom otoku, bez fizičkog kontakta s prvim, ista je vrsta majmuna počela prati voće u vodi. Nakon još nekolicine identičnih primjera, primijećeno je da su svi majmuni te vrste počeli prati voće u vodi prije negoli ga pojedu. O čemu je ovdje riječ i kako je moguće da majmuni znaju što je otkrila njihova vrsta na miljama udaljenom otoku? Odgovor glasi – postoji energetska matrica koja obuhvaća sve pripadnike jedne vrste, a informacija se takvom energetskom matricom prenosi direktno, automatski, bez fizičke komunikacije. Do sada je ovaj primjer korišten kako bi se ilustrirao pozitivni utjecaj takozvane “kritične mase” – svijet se automatski mijenja nabolje u trenutku kada na njemu živi dovoljno osviještenih bića. Međutim, svjetski se vlastodršci ovom činjenicom koriste na druge načine – ubacujući putem medija u ljudsku energetsku matricu informacije koje ne doprinose napretku, već ograničenju svijesti. Stoga je Matrix ništa drugo nego kolektivno nesvjesno, odnosno polje kolektivne svijesti koje obuhvaća određenu vrstu. Onaj tko vlada poljem kolektivne svijest, vlada čitavom vrstom.

Kolektivno nesvjesno ljudskog roda, jednako kao i individualno nesvjesno, moguće je programirati i ono jest programirano. Na žalost, sve više strahom, nasiljem i niskim strastima, ograničavajućim vjerovanjima i predrasudama. Televizijom caruje fizička i emotivna nekrofilija – od sapunica koje se bave najmračnijim i najtoksičnijim aspektima emotivnog života, do kriminalističkih i forenzičarskih serija koje su televiziju pretvorili u crnu kroniku. Nije, naime, više dovoljno promatrati pucnjavu, sada treba gledaocima omogućiti uživanje u seciranju leševa ljudi ubijenih na najmonstruoznije načine. Vijesti kojima nas obasipaju su uglavnom loše jer kakva je to vijest ako nije loša? Ako nisu loše, vijesti su onda glupe – tko je oborio svjetski rekord u jedenju jaja i slično. A ako nisu loše niti glupe, onda se vijesti trebaju baviti životima taštih i ispraznih ljudi zvanih “celebrities”, koji svoju popularnost duguju nastupima u filmovima koji se također bave besmislicama ili promoviraju ubojstvo kao životni stil. Danas najpopularniji svjetski ljubavni par – Jolie/Pitt – u najnovijem filmu “Mr and Mrs Smith” glume dvoje simpatičnih plaćenih ubojica. Kako li je to samo slatko.

Svijet je, naime, potrebno prikazati kao krajnje opasno mjesto, ljude treba zastrašiti i navesti ih na prihvaćanje bilo kakve zaštite. Na nedavnom znanstvenom skupu održanom u Hrvatskoj glavna je tema bila tehnologija budućnosti i njen utjecaj na okoliš. Na skupu se ozbiljno raspravljalo o ideji implantiranja ljudi mikročipovima – za i protiv, koje su moguće posljedice, itd. Kad se na ozbiljnom znanstvenom skupu raspravlja o mikročipiranju ljudi, tada je očigledno da ova tehnologija pred vratima i da je samo pitanje vremena kada će prijeći u masovnu uptrebu. U Americi je mikročipiranje već počelo, ali za sada na dobrovoljnoj bazi, s velikom propagandom o prednostima takvog postupka. Ono što ljudi ne shvaćaju jest da mikročip ne služi samo za jednosmjernu komunikaciju – osobe s kompjutorom; moguće je također preko centralnog kompjutora komunicirati s osobom, utjecati na njeno emocionalno i mentalno stanje te, ukratko, modelirati je po želji. Zašto ne – pa svijet je toliko opasno mjesto – prijete mu međunarodni teroristi “oružjem za masovno uništenje”, prijete mu kriminalci, tajfuni, tsunami, unutarnji i vanjski neprijatelj, “sile zla”, bolesti za koje “nema lijeka”, ratovi koji nastaju “slučajno”, usamljeni luđaci koji “slučajno” naoružani upadaju u škole i pucaju po djeci, a neprijatelj je i čovjekova iracionalna priroda koju treba ukrotiti, uniformirati i držati pod kontrolom kako ne bi svojom znatiželjom, suvišnim pitanjima ili ne daj Bože drugačijim mišljenjem ugrozila njegovu osobnu stabilnost te stabilnost zajednice. Mikročip sve sređuje, u njemu su pohranjeni svi podaci – od zdravstvenog kartona do bankovnog računa, a čovjeka je moguće locirati u bilo kojem trenutku ne bi li se, jadan, negdje izgubio pa nastradao.

Promatranjem svijeta na ovakav način lako je postati malodušan. Što ja, “običan čovjek” bez moći, mogu učiniti da se situacija promijeni? Ukoliko prihvatimo činjenicu da svijet nije slučajno ovakav kakav jest, da ga netko smišljeno kreira takvim, neki bi ljudi možda smatrali da treba reagirati agresivno – gdje je neprijatelj i koga treba rušiti? No, iako ovo može zvučati paradoksalno, neprijatelja nema u vanjskom svijetu. Kad svijetom vlada manje od jedan posto čovječanstva, onda je očigledno da je neprijatelj isuviše beznačajan da bi ga se otvoreno napadalo. Neprijatelj je uspio od nas samih učiniti vlastite neprijatelje. Zato treba mijenjati sebe. Rad na ostvarenju cjelovitosti te oslobađanju od destruktivnih utjecaja negativnih aspekata kolektivnog nesvjesnog – na ovaj ili onaj način - jedina je konstruktivna alternativa masovnoj hipnozi. Sustavi osobnog razvoja kojima se osobno bavim konkretan su i praktičan put do unutarnjeg oslobođenja. Također, direktan put do slobode jest put odustajanja od sudjelovanja u ludostima suvremenog svijeta. Iako u Iraku nije pronađeno “oružje za masovno uništenje”, gomila američkih djevojaka i mladića ipak podliježe masovnoj hipnozi i odlazi u Irak. Nije teško vidjeti istinu i odustati od sudjelovanja u fašističkoj okupaciji strane zemlje, ali tu su, naravno, ekonomski razlozi (ucjene) i ljudi kojima je možda i jasno što se događa postaju žrtve ideje o brzoj i lakoj zaradi. Autorica citata s početka ovog članka u stanju je vidjeti istinu o jednom od aspekata američke politike jer iako je Amerika divna zemlja s visokim stupnjem demokracije te s izuzetno mnogo izvanredno kreativnih i sposobnih ljudi, ono što ona radi u Iraku i nekim drugim zemljama danas i u nedavnoj povijesti nije ništa drugo do pljačka. Moralno je ne sudjelovati u takvoj pljački i ne ići u rat. Ako je američkom vodstvu do rata, neka ono zauzme prve linije fronte.

Da ne bi ispalo da kritiziram Ameriku, nesvjestan što se događa ispred vlastitog praga, moram reći da se i u Hrvatskoj također odigrava pljačka na svim nivoima, od one u privatizaciji pa sve do rasprodaje zemlje stranim koncernima. Hrvatski se političari bave mitskim “ulaskom u Europu” kao najbitnijim aspektom unutarnje politike – dakle opet “boljom budućnošću” koja u nekom neodređenom vremenu čeka osiromašeni puk, dok naši političari udruženi s bjelosvjetskim poslovnim predatorima u konkretnoj sadašnjosti pune vlastite džepove hrvatskim bogatstvom. I tako dalje, primjeri su brojni. Stoga je kritična masa koju treba stvoriti upravo kritična masa osviještenih i probuđenih ljudi, onih koji posjeduju unutarnju cjelovitost i za vlastitu sreću im nije potreban Red Bull, Walter Wolf, časopis Glorija ili mržnja prema susjedima, odnosno rat protiv države na drugom kraju planete. Ljudska kreativnost neizmjerna je, ali treba je osloboditi. Jedini način jest sustavni rad na vlastitom razvoju, rad na već spomenutoj unutarnjoj cjelovitosti, integritetu i samostalnosti. Sretnim ljudima ne treba niti rat, pogotovo kad je namješten, niti sustavi unutarnjeg ispunjenja koji ga u stvari uništavaju. Preobrazba od ovce koja je ovisna o besmislicama do samostalnog kreatora vlastitog života moguća je, danas više i lakše nego ikada. Rastvaranjem unutarnje ovisnosti i hipnotiziranosti moguće je ostvariti ideal doba koje je pred nama – mirnu preobrazbu globalnog sustava od skrivenog totalitarizma u društvo slobodnih, kreativnih individua.

Očigledno je također da niti lažni bog nije samo tiranin – znakovi dani u Bibliji jasno ukazuju da je netko namjerno ostavio tragove razumijevanja, odnosno nagovještaj mogućeg izlaska. Ako su svijet stvorili lažni „bogovi“ s namjerom da učine čovjeka neslobodnim, a u rajski vrt postavili drvo spoznaje, tada je moguće da uzimanjem plodova s drveta spoznaje i ljudi postanu kao „oni“. S druge strane, Castanedina knjiga zove se „Orlov Dar“, a ne „Orlov zatvor“ – u daljnjem tekstu „Pravila naguala“ govori se o tome da orao čovjeku daje takozvanu „minimalnu šansu“ da se osvijesti oslobodi zemaljskih okova. Ako takve prilike dolaze i od samih potencijalnih tamničara, šteta je ne iskoristiti ih i ostati usidren u ograničavajućoj realnosti u kojoj je ljudsko biće ništa drugo do hrana onima koji su svjesniji od njega. Gnostici tvrde kako je svijet stvorio lažni polubog, ali je barem polovica Kreacije stvorena od pravog Boga, odnosno izvornom pozitivnom intencijom te ispunjena istinskom božjom supstancom. Prilika, dakle, postoji, a na nama je da odaberemo da li će naš život određivati malograđanska politika, religija, estrada i mediji ili izvorni kreativni impuls. Prema svim relevantnim pokazateljima, čovjek je moćno i zanimljivo biće naučeno vjerovati da je glupo i isprazno. Kojoj ćemo se od ovih dviju mogućnosti prikloniti sve manje ovisi o vanjskim utjecajima.

Odabir je na nama!


                                                                        ***
                                                                   




The Awakening     Max Igan



















                           







U indijskoj tradiciji vreme je podeljeno na četiri dela, a ta četiri dela (juge) zajedno pripadaju jednoj grupi koja se tokom vremena ponavlja.

Prva era u grupi je Zlatno doba koje traje 1,7 milijardi godina. U tom vremenu nema konfuzije, svi ljudi su veliki majstori. Nema ni učenika ni majstora. Svi se sve vreme nalaze u aspektu Boga, pa imaju svu moć koju možete imati kao majstor samog sebe. Um nije prisutan, živite koliko želite, sami birate kad ćete se roditi i kad ćete napustiti telo. Potpuna fleksibilnost, potpuna sloboda. To je period kad ne brinete o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, stalno ste u stanju neprekidne svesnosti. A platforma sa koje funkcionišete je bezuslovna ljubav. Nema očekivanja, samo ljubav zbog ljubavi. Ovu eru odlikuje: veoma mali broj stanovnika, savršena harmonija i nepostojanje zla. Ovo je jedan aspekt i mi trenutno ka tome idemo.

Druga era je Treta juga koja traje 1,4 miliona godina. To je vreme u kome su živeli Bog Rama, Hanumanđi i svi ti ljudi. U ovom vremenu se pojavila dualnost. Bog i zlo su postojali na različitim mestima. Dostigli su mnoge moći i životni vek je trajao 10.000 godina (naš je 100 godina, njihov je 10.000). Svaka osoba je imala potencijal da se direktno poveže sa Bogom, ili je imala to stanje, ali su takođe imali potencijal i da budu u negativnosti. Negativnost znači pohlepu, tj. “Ja hoću sve da imam. Hoću da posedujem.” Druga strana je bila: “Sve je moje, ne želim ništa.” To je bilo ono u čemu su se razlikovali.

Treća era je Dvapara juga i traje 800.000 godina. To je vreme Boga Krišne. Ovde ste mogli videti dobro i loše u okviru iste porodice.

Četvrta era je Kali juga koja traje 400.000. Ovo je naše vreme. Dobro i loše se nalaze u jednoj osobi. Zlo je inercija, pasivnost, nebriga, nedovoljno činjenje za druge ljude, sebičnost, to je ono što svako nosi.

/Mohandji/

/Mohandji wordpress/






























Нема коментара:

Постави коментар