уторак, 25. август 2015.

priča za laku noć....
knjiga VIII-2.deo -Obredi ljubavi-





Staroslovenski obred  venčanja... 







...zaljubljenima je predstojalo da zajedno izaberu mesto za buduće svoje imanje. Obično su udvoje odlazili u okolinu sela, u kom je on sa roditeljima živeo, potom u okolinu sela, u kom je živela ona. I nije bilo potrebe da zaljubljeni saopštavaju roditeljima namere svoje. I tako su u selima svi razumeli i znali o predstojećem otelovljavanju.
Na parceli odabrane zemlje, oko hektara ili nešto više, zaljubljeni su pravili nacrt života stvarnog. Predstojalo im je da misleno isprojektuju dom, rasporede mnoštvo bilja, gde sve treba zajednički da deluje i pomaže jedno drugom .

U praskozorje svakoga dana, stizao je uvek prvi Radomir, a odmah za njim, na konju svom se pojavljivala Ljubomila...Zaljubljeni se nisu zagrlili ni poljubili. Nije bilo uobičajeno nešto tako pre venčanja kod vedrusa. I u tome je bio ogromni  smisao : zagrljaji i poljupci se pre začeća dece u svakodnevnu prozaičnost nisu preobraćali. I zato su, kada se trenutak začeća događao,energije u njima bile na vrhuncu. I susrete međusobne jedno drugom nisu nikada unapred zakazivali. Odlazio je svako na mesto odabrano kada bi sam poželeo.

Za nedelju dana je Radomir podigao kolibu od pruća, nalik na čarobnu  kućicu. Dva i po metra širine i tri metra dužine. Ukopao je kočeve u zemlju i načinio zidove od upletenih grana, a i tavanicu  je od motki i grana napravio. Sve su to osušenom travom zaljubljeni prekrili, a iznutra je sve zidove i tavanicu pokrila Ljubomila istkanim platnom. I napravila je postelje dve: slamu je položila, odozgo seno i pokrila platnom postelje.
Kada je bila podignuta kućica čudesna, zaljubljeni su u njoj često noćivali, ali u prisnost intimnu nisu stupali. Smatrala se uvredom za buduću decu takva bliskost pre venčanja...

Kada je proleće nastupilo, u mislima i Radomira i Ljubomile bio je završen projekat. U rano proleće su iznova počeli zajedno da žive u kućici svojoj. Sada im je predstojalo da kočićima sa trakama i grančicama sve nasade obeleže, i da usklade  projekat među sobom. A Radomira je čekalo kopanje bunara i izvor da ogradi. Ostalo je dve nedelje pre nego što se mogu u zemlju sadnice posaditi, te počeše zaljubljeni da se pripremaju za venčanje.


U selo su prvo pošli ono, u kom je živeo mladoženja, zatim u selo neveste. Posećivali su svaki dom, domaćine pozivajući na venčanje.Dolazak njihov su sa uzbuđenjem u svakom domu iščekivali. Želeo je svako da pogleda na njihovu ljubav i dar da odredi  za budući dom njihov živi. Kada je mladi par baštu posećivao, dvorište domaćinsko ili dom, oni su domaćinima malo reči upućivali .
Jednu tek rečenicu svakome...
Za svakoga, ko je čuo pohvalu zaljubljenih upućenu drvcetu rastućem u bašti, ili mačetu koje živi kod njih, to je značilo priznanje časnog  života domaćina, a takođe označavalo, da bi oni želeli da kod sebe imaju takvo rastinje ili životinju.



Kada su obilazak svih imanja završili mladenci, i stigao svima naznačeni dan, iz dva sela su u svitanje žurili na parcelu njihovu i stari i mladi.
Stali su ljudi na među, koju su mladenci suvim grančicama obeležili. A u centru, pored kolibe, bilo je malo uzvišenje od zemlje, ukrašeno cvetovima. Na brdašce to se popeo Radomir, sa uzbuđenjem iznoseći okupljenim ljudima projekat imanja budućeg.



- Sada će prekrasno biti ovde prostranstvo. Sliku čudesnu će odnegovati odgajati zemlja.
 Reci svim ljudima, kćeri moja, - devojci se  obrati mati –kruna  svega ko će biti nad prostranstvom najdivnijim ovim? Koga, od svih živućih na zemlji ljudi, koga bi svojom rukom mogla da venčaš?
Okrenuvši se ka mladoženji, nevesta je odgovarala:
- Venac je dostojan onaj da primi, čija misao ima moć da prekrasnu budućnost stvara.

Devojka je na glavu njegovu venac prelepi, spleten svojim rukama iz trava mirišljavih i
cveća, dostojanstveno položila...


- Venac, svečano stavljen tebi – uzvišene misije je znamenje. Šta ćeš činiti ti, krunisani, imajući nad prostranstvom svojim vlast?
- Prekrasnu ću budućnost sazdavati – začu se odgovor.
- Gde ćeš snagu pronalaziti i nadahnuće, moj sine i krunisani sine Tvorca?
- U ljubavi.



Potom započeše svi svoje darove žive da sade na onom mestu, koje im je ukazao pre toga on.Oni, kojima nije bilo pokazano mesto gde da sade, išli su duž međe, ranije obeležene, i uz pesmu horovodnu bacali u zemlju semenje,sobom doneseno. Prošlo je svega nekoliko minuta, a bašta čudesna je bila utemeljena. I iznova krunisani mladić, podigavši ruku uvis, reče:
- Tvorcem podarena živa bića čoveku, neka budu blizu, i u prijateljstvu sa nama neka žive.
A oni, koji su im pripremili na dar životinje, prilazili su kolibi,noseći u rukama mače ili štene, ili telence na povodcu vodeći, ili medvedića...

Zatim su upletenim granama brzo dogradili uz kolibu ograđeni prostor za stoku. Uskoro je privremeno gnezdo mladenaca bilo ispunjeno životinjama, isto tako mladim. U tome je bio
ogroman smisao : izmešavši se između sebe, oni će večno živeti u prijateljstvu, brinući se i pomagažući jedno drugom.


Primivši darove, iznova su se mladenci svima zahvalili, a onda je uz horovode i pesme, kakav je bio običaj, šetnja razdragana  započela. A mladenci su se sa svojim rođacima povukli svako u svoj dom. Dve noći i dan jedan, oni jedno drugo neće videti. Za to vreme su najbolji iz dva sela majstori, napravljenu unapred drvenu okosnicu  doma, na parcelu preneli. Pokrili su krov,položili pod od dasaka, zapušili  sve pukotine mahovinom i travama. A žene su najbolje plodove ostavile u tom domu novom. Dve majke su postelju pokrile lanenim pokrivačem.
Drugu noć su svi ljudi napustili parcelu.
Energija Ljubavi je nad njom lebdela u iščekivanju zaljubljenih mladenaca.





недеља, 16. август 2015.


priča za laku noć...
knjiga VIII-1.deo- Nova civilizacija





...Kratije je imao težak zadatak: razraditi plan porobljavanja celog sveta. Znao je da to ne može postići samo fizičkim nasiljem. Treba psihološki uticati na svakoga čoveka i čitave narode. Nužno je preoblikovati misao ljudsku , usaditi u svakoga misao о tome da: ropstvo je najveća sreća.
Treba staviti u pogon samorazvijajući program koji će navesti na pogrešan put cele narode. Ljudi će izgubiti osećaj za prostor i vreme i ispravne misli, a najvažnije, više neće imati pravilnu sliku о stvarnosti.


- To što ću sad reći, niko ne sme zapisati, niti kasnije prepričavati. Između nas nisu zidovi, i osim vas me niko drugi neće čuti. Smislio sam način kako ću sve ljude na Zemlji pretvoriti u robove našega faraona. To je nemoguće učiniti uz pomoć mnogobrojne vojske i iscrpljujućih ratova. Ja ću to učiniti uz pomoć samo nekoliko rečenica. Proći će samo dva dana  od izgovaranja njihovog i vi ćete videti kako svet počinje da se menja. Pogledajte dolje kolonu robova okovanih u lance, od kojih svaki nosi po jedan kamen. Čuva ih mnogo vojnika. Uvek smo mislili da je za državu bolje što ima više robova. Ali što je više robova, tim više strepimo od nji ho ve pobune,pa  povećavamo stražu. Robove moramo dobro da hranimo , inače neće moći vršiti težak fizički posao. Ali oni  su bez obzira na to  lenji i skloni buntovništvu. Pogledajte kako sesporo kreću, a lenji ih stražari ne teraju ih korbačima, i ne udaraju čak ni zdrave i snažne robove. Ali oni će se kreteti kudikamo  brže i neće im trebati straža. Stražari će takođe postati robovi. Evo kako se to može postići: neka danas u suton glasnici razglase faraonov ukaz u kome će biti rečeno:


"U praskozorje novoga dana svim  robovima će biti darovana potpuna sloboda! Slobodan  čovek će dobijati po jedan novčić za svaki kamen donesen u grad.
Za novac se može dobiti hrana, odeća, kuća, dvorac u gradu i
sam grad... Od sada ste vi-slobodni ljudi!"

 Ukaz je u smiraj dana objavljen robovima. Mnogi nisu mogli doći sebi od iznenađenja, mnogi nisu spavali  celu noć pri pomisli na sretan život koji  će  započeti...
Ujutru sledećeg dana, žrece  i faraona zadivila  je slika koju su ugledali: 
hiljade bivših robova utrkivalo se, tegleći  ono isto kamenje kao pre. Mnogi su, obliveni znojem, nosili i po dva kamena. Ostali, koji su nosili po jedan kamen, trčali su i dizali prašinu. Neki su stražari takođe nosili kamenje. Ljudi koji su osetili slobodu, jer su im skinuli okove, želeli su doći do što više željenih novčića  da bi izgradili svoj srećni život. Deo robova se udružio u manje grupe. napravili su taljige i do vrha ih napunili kamenjem,gurajući ih iz sve snage, obliveni znojem.
- Još će mnogo sprava izumeti- zadovoljno je razmišljao Kratije- evo, već  su se i usluge unutarnje pojavile: raznosači  vode i hrane, koje  su plaćali dobijenim  novcem. Zamislite,i lekari su se pojavili. Direktno su u hodu pomoć nastradalima ukazivali.Takodje  za novac. Uskoro će između sebe izabrati i načelnike, i sudije...Neka ih biraju! Oni  misle da su  slobodni, iako je suština ostala ista- oni kao i pre tegle kamenje!
I tako  će juriti kroz mileniujme, prašnjavi.. znojavi...tegleći teško kamenje. I danas, potomci tih robova nastavljaju svoju trku bez smisla.







Vladimir Megre / Earth Day from New York, the Nexus Global Youth Summit 2015./

 Hello, dear friends!

From the bottom of my heart, I want to wish all of you, my readers, a happy Earth Day, July 23rd. And first of all I want to extend these wishes to those of you who are building family homesteads, or who are planning to build them in the very near future – those of you who are drawing up plans, who are picking out land, who are dreaming. Dreaming of the beautiful future of your family, your family homestead, your country, and the entire world.

In recent days, unbelievable events have begun to occur, and it even seems to me that Anastasia… Do you recall how she said, “there will be a period of time when I’ll be unable to help you”? Well, mostly likely, that time is coming to an end, because in recent days, unbelievable events have begun to occur. What kind, for example? Right now I’m in the United States of America, in the very best park in the center of New York. This is Manhattan, one of the most prestigious areas. The land here is ve-e-ry expensive, and nonetheless, the people and the local authorities set aside several square kilometers and put in a most beautiful park. They designed it splendidly, and that’s where I am. But how I ended up here…

Just imagine: I haven’t celebrated my birthday for five years now. My mama died on this day, and I thought that for that reason I shouldn’t celebrate. But Anastasia says, “when a loved one dies on your birthday, especially if it’s your mama, then by doing that, she prolongs your life.” Even so, I haven’t celebrated. Suddenly, about a month ago, an invitation came from the UN in the United States, an invitation to attend an international summit, where something on the order of thirty countries, young people and philanthropists are coming together, and I was invited to tell them about the splendid idea, about Family Homesteads.

This summit is very significant, and I’ve been allotted only twenty minutes for my presentation. That’s not enough time to tell about such a grand idea, but I’ll try. I’ll be speaking on July 23rd, on my birthday. And I would very much like it if all this squabbling between Europe, America, and Russia would cease. If all squabbling in general between countries would cease. I think that the squabbles come about because people have no other idea besides the idea of war. And many countries feel that there’s a way to win, to improve their position by conquering each other. Nothing of the sort! Nothing is gained! Because of war, hostility settles into people. But family homesteads – now, that is a beautiful idea that brings people together!

You all recall the way Ukrainians, Belorussians and Japanese have attended our festivals in Moscow. I think that I’ll be able to bring about a certain turning point, or simply contribute by means of my plan to regularizing relations between Russia and the United States. I think that our presidents should meet and talk about what it’s best to do for the people, what laws it’s best to enact for the people, so that they’ll be able to create family homesteads in Russia and America alike. We can compete to build something beautiful. Much is possible in Russia, there is a lot of land in Russia, and in Russia there are many people building family homesteads. Today there are already more than 230 of them. So far in America, they number only in the single digits. The UN has a permanent representative from Russia. Many questions are resolved through this organization. And I would very much like for the question of family homesteads to be resolved, too.

Everything has happened for a reason. There are many coincidences in the world, but for there to be this organization, and this event on my birthday… Now, that’s the reason I have come.

I wish you success!

Respectfully yours,
Vladimir Megre


http://anastasia.ru/news/detail/23726/